Krajnje je vrijeme da ulovite King Gizzard & the Lizard Wizard

Australski genijalci King Gizzard & the Lizard Wizard vratili su se novim albumom, a do kraja godine će biti još četiri nova izdanja! Ne zaboravite, na turnejama su već neko vrijeme…

Sad, neki bi rekli genijalci, a neki bi ih nazivali i pogrdnim epitetima kad kose uvriježenom principu da albume treba izdavati svakih dvije-tri, ako ne i četiri godine. Skroz dok rade toliko dobre albume, ja s njihovom hiperprodukcijom nemam problem već dapače, uživam svakom novom pričom koju ponude na novim albumima.Ukratko, vjerujem da već znate, svaki album King Gizzard & the Lizard Wizarda ima svoju neku posebnu priču i onda se tog drže tijekom cijelog izdanja, nakon tog prekriže taj žanr ili ideju, te sljedećim albumom uzmu nešto potpuno suprotno. Nakon progresivnog “Nonagon Infinity” kojeg smatram jednim od najboljih albuma u 2016., skrenuli su priču u (kako i sam naslov albuma kaže) mikrotonalnu glazbu.Mnogi bi se mogli preplašiti što i kako zvuči, jesu li u svojem konceptualnom eksperimentiranju pretjerali, ali odgovor je ne. “Flying Microtonal Banana” zvuči kao da je od nabrijanih ranopsihodeličarskih bendova stadionskih proporcija, pa sve ima popriličnog smisla i nastavlja priču koju su uspjeli isfurati proteklih nekoliko godina.

Već s najavnim singlom “Rattlesnake” dobivamo jednu prodornu rock stvar zaraznih melodija i harmonija koju režu zanimljiva instrumentalna rješenja. Iako pjesma ima jedan te isti ritam tijekom cijele pjesme, razni instrumenti daju širinu pjesmi, počevši od klavijaturističkih minijatura, pa do gitarističkih solaža.

S druge strane “Melting” podsjeća na mračnost The Doorsa, vjerujem da bi “Open Water” mogla postati novi singl, ako prije tog ne objave novi album, “Sleep Drifter” ima korijen melodije u prošlom albumu, a ovdje je sve prebačeno u sanjivu psihodeliju, dok središnjica albuma pripada “Billabong Valley“, skladbi koja kao da je nastala tijekom Woodstock festivala.

Druga polovica albuma također ima svojih vrlina, a to su posebno pjesme u kojima se bendovsko kreativno ludilo najviše ističe. Prije svega tu mislim na “Doom City” koja je ritmički vrlo strgana jer se nekoliko put mijenja u potpunosti, a i urlici u backvokalima daju dojam kao da upravo slušamo soundtrack nekog hororca.

I na kraju priče, slobodno mogu ustvrditi da su King Gizzard & the Lizard Wizard ponovno pogodili. Nije to toliko genijalno kao na prethodnom albumu, ali nije niti daleko od tog. Album je ponovno zaokružena cjelina oko jednog neuobičajenog koncepta i tu su se ponovno vrlo dobro snašli. Nekoliko pjesama se ističe i gotovo sam siguran da će biti hitovi na koncertima, dok je ostatak znalački posložen tako da nema nekog značajnijeg pada u kvaliteti prilikom preslušavanja albuma.

Ako do sada niste na bilokoji način ulovili King Gizzard & the Lizard Wizard, krajnje je vrijeme za to jer su trenutno najkreativniji, a svakim danom i sve moćniji bend koji je spreman pokoriti sve pred sobom. Ponekad jednostavno moraš biti toliko lud da uspiješ, a bome su ‘Gizzardi’ poprilično ludi kad uspijevaju svakih par mjeseci objaviti album kojem se vrlo lako diviti…