Korektno oponašanje rock baštine

Izazovu potezanja u rockersku baštinu nije odolio niti ovaj australski trio, koji se na svojem debitantskom albumu predstavio kroz presjek hard rocka iskombiniranog s heavy metalom, psihodeličnim i modernijim rockom. Bazna ideja od koje su krenuli očito im je bila približiti svoj sound što je moguće bliže onom kakvog su na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete godine prošlog stoljeća imali Led Zeppelin i Black Sabbath.

Također, nešto se malo ‘maznulo’ i od The Doorsa, Pink Floyda, ali i novijih izvođača tipa Audioslave ili Franz Ferdinand. Dakle, ima tu, uz ostalo, zeppelinskog šarma, sabbathovske tame i turobnosti, uvijek dobrodošle doorsovsko/floydovske classic rock & psychodelic maštovitosti, a ponešto i Audioslave/FF modernije dizajniranog rocka.

Iako izgleda nespojivo, ali, možda netko u to i neće vjerovati, sve je ovo dosta dobro ukalupljeno u istu cjelinu, koja, objektivno, ne sadrži nijedan potencijalni hit, pa čak to nije niti singl “Dimension“. To ne znači da nema lijepih kompozicija. Dapače.

A da sve bude u retro stilu pobrinuo se i producent D. Sandy (Oasis, Helmet), koji je produkciju usmjerio u tom pravcu, što mu, obzirom na njegovo iskustvo, očito nije predstavljalo veliki problem.

Isto tako, ne može se ovdje pričati o prevelikoj melodičnosti, prije i više o harmoničnosti, koja je uočljiva već u prvoj, spomenutoj pjesmi “Dimension”, koja izmjenom brzih, srednjih i sporih, tromih ritmova otvara sjećanja na Led Zeppelinove “Jedinicu” i “Dvojku”, te na “Black Sabbath” i “Paranoid”.

Slične formulacije je i “White Unicorn“, pjesma “Woman” u klavijaturističkom dijelu ‘vuče’ prema The Doorsima, nekako mi djeluje najmelodičnije, ali istovremeno, u njoj se glas Andrewa Stockdalea najviše približio Plantovom. Istaknimo da se “Where Eagles Have Been” čak može pohvaliti pokojim riffom rađenim po uzoru na AC/DC, a nekako mi se u ostatak materijala ne uklapaju “Apple Tree” i “Joker & The Thief“, koje imaju dosta jake Franz Ferdinand/Arctic Monkey utjecaje.

Obzirom da ovaj album ima, kako je već izvedeno, puno kvalitetnih pjesama, spomenuo bih još i “Mind’s Eye“, pjesmu s najjačim atmosfersko/psihodeličnim utjecajem, zatim “Witchcraft“, koja u svojem flautističkim dijelovima podsjeća na Jethro Tull, a za trenutke blaženog opuštanja tu je balada “Tales“.

Mora se priznati da su ovi momci, a to su, osim Stockdalea, Chris Ross (bas/klavijature) i Myles Heskett (bubnjevi) poprilično detaljno proučili baštinu rocka i sasvim je solidno uklopili u svoju ideologiju, dodavši joj malo ‘novovalnog’ začina.

Tek da se nađe za svakog ponešto. Iz te je kombinacije izašao jedan pristojan retro hard rock album, kojemu ne bi na odmet bila pokoja jača solaža a la Page ili Deep Purpleovska ‘hammondija’ u stilu Jona Lorda. No, ovo već spada u domenu cjepidlačenja, pa većina od vas ipak neka pročita, ali i brzo zaboravi prethodnu rečenicu.