Korektan vodič za Blur početnike

Blur se lagano ‘možda’ vraća na scenu, zasada samo koncertno, u originalnoj postavi s odbjeglim Grahamom Coxonom koji je otišao iz benda još prije sedam godina zbog razmimoilaženja u pogledu daljnjeg razvijanja karijere Blura. Povodom tog događaja trebalo je nešto izdati, a budući da još nemaju gotove neke nove pjesme, kompilacija je bio logičan izbor.

“Midlife: A Beginner’s Guide To Blur” nije prva kompilacija hitova za Blur jer su to isto napravili i 2000. godine s “Blur: The Best Of”.

Osnovna razlika među njima je da je nova na dva CD-a s nešto više pjesama koje su fokusirane na najveće dane benda, ali su pritom izgubili i neke bezvremenske hitove poput “No Distance Left To Run” koja je u više časopisa proglašavana jednom od najbolnijih ljubavnih pjesama svih vremena. U ovakvom formatu duplog izdanja je svakako morala naći svoje mjesto, posebno iz tog razloga što je samo jedan studijski album između tih kolekcija pjesama, ali to nije jedini primjer…

S prvijenca “Leisure” u Blurovoj početnici su predstavljene pjesme “She’s So High” i “Sing“. U to vrijeme bend još nije bio popularan, ali se počeo izdizati na glazbenoj sceni, posebno zbog nekih odličnih kritika albuma i singlova, ali danas sami i nisu previše zadovoljni tim albumom, pa je već na sljedećem “Modern Life Is Rubbish” došlo do promjene u zvuku što je donijelo i veliki uspjeh iako ne i u samom komercijalnom smislu.

“Modern Life Is Rubbish” je bio pravi britanski album s korijenima iz brit-popa ’60-ih. prebačenih 30-ak godina unaprijed. Nova scena brit-popa se ponovno polako počela graditi i Blur se odlično ukomponirao u njoj, iako su u to vrijeme neki drugi bendovi bili popularniji (čitaj Suede). Ovaj album je dobio čak 4 predstavljanja na “Midlifeu” (“For Tomorrow“, “Advert“, “Blue Jeans” i “Chemical World“).

S albumom “Parklife” možemo početi pričati o velikoj Blur priči jer ih je taj album izbacio na sam vrh britanske rock scene, a samim time je i brit-pop u cijelosti došao na vodeće žanrovsko mjesto u Britaniji. “Parklife” je predstavljen s “Girls & Boys“, “Parklife“, “Badhead” i “This Is A Low“.

Paralelno s uspjehom Blura, došao je uspjeh i Oasisa, manchesterskog benda koji je obilježio britansku scenu u posljednjoj dekadi prošlog stoljeća. Svega nekoliko mjeseci nakon “Parklifea”, Oasis je izdao svoj debi “Definitely Maybe” koji je pokorio Otok i postavio dugo održavani rekord kao najbrže prodavani prvijenac (taj rekord su prije nekoliko godina srušili Arctic Monkeys).

Tu su novinari vidjeli odličnu priču jer su ponovno imali dva velika benda kao i u ’60-ima. (The Beatles & The Rolling Stones) pa su svakodnevno bombardirali vijestima o svakojakim svađama među njima, uspoređivali ih tko je bolji, ljepši, uspješniji… S tim mnogim glupostima uspjeli su napraviti da se praktički jedino o njima pričalo tih godina, a svi ostali velikani žanra su bačeni pomalo u drugi plan.

U jesen 1995. ponovno su oba benda izdala nove albuma, Blur nešto ranije, Oasis nešto kasnije, ali se tada i dogodila jedna od velikih bitki za tron brit-popa sa singlicama “Country House” i “Roll With It” koje su izbačene isti tjedan. U njoj je pobijedio Blur, ali ukupno gledajući, Oasis je komercijalno prošao mnogo bolje. “Country House” također nije na ovoj kompilaciji što je potpuno nelogično i neshvatljivo, a s albuma “The Great Escape” su posložene samo tri pjesme “Stereotypes“, “He Thought Of Cars” i “The Universal” što je premalo, budući da im je to jedan od vrhunaca karijere i ‘početnici’ bi se mogli malo bolje upoznati s njime.

Bendu, a ponajviše Grahamu Coxonu, se nije previše svidjelo da ih se svrstava u koš brit-popa, pa su za sljedeći album odlučili napravili veliki odmak od dotadašnjeg rada uključivši više alternativnog i lo-fi zvuka. Time je “Blur” iz 1997. donio toliko potrebnu svježinu bendu što se primijetilo na odličnom prijemu singlova koji se još i danas rado slušaju (najbolji primjer “Song 2“). Osim “Song 2”, na “Midlifeu” su i “Beetlebum“, “Death Of A Party” i “Strange News From Another Star“.

Uvidjevši uspjeh “Blura”, bend je dalje krenuo istraživati zvukove koji se dotada nisu mogli pretjerano naći u njihovoj pjesmarici pa je tako nastao i najeksperimentalniji album dotad u njihovoj karijeri, album “13”. Već kao najavni singl izdan je osmominutni gospel komad “Tender” koji je osvojio top ljestvice pa ne čudi da je istim putem krenuo i sam album. S “13” su pjesme “Tender”, “Coffee & TV“, “Bugman” i “Trimm Trabb“.

Godine nakon “13” nisu prošle pretjerano uspješno budući da je bend počeo pucati po šavovima što je kulminiralo odlaskom Coxona. Bend je u tom trenutku već podosta napredovao s novim albumom pa su odlučili da će nastaviti bez njega, a time smo dobili jedan pop-rock-elektronički album na kojem se jasno vidi da je u cijelosti Albarn imao glavnu riječ.

Na “Think Tanku” su se lomila kritičarska koplja, nekima je bio super, nekima katastrofalan, a moje je mišljenje da ovaj album podosta zaostaje za najboljim radovima bendova, iako će i ovdje ostati upamćene neke pjesme od kojih je bend za ovu prigodu izabrao “Out Of Time“, “Good Song” i “Battery In Your Leg“.

Osim svih tih ‘albumskih’ pjesama, svoje mjesto je pronašao i ‘solo’ singl iz 1992. “Popscene“, a velika je šteta da se na kompilacije ne nalazi niti jedna nova pjesma.

Ukupno gledajući “Midlife: A Beginner’s Guide To Blur” je smišljen kao dobra fora u inspiracijskom hijatusu benda, ali nije složen po koncepciji u kojoj bi se dobro snašao netko tko je prvi puta čuo za Blur jer su pjesme posložene tako da je sa svih albuma izvučeno što više netipičnih pjesama benda, a malo onih pravih brit-pop himni zbog kojih su i postali toliko popularni.

Blur je veliki bend koji i danas, dvadesetak godina od osnutka, diže prašinu i prepoznatljiv je u gotovo svakoj svojoj pjesmi, bilo da je ona postala hit ili bila sakrivena negdje pred kraj nekog manje popularnog albuma. U tom pogledu, ova kompilacija ne može biti loša, posebno ako si veliki fan benda, ali takvi su već više puta napravili svoje ‘best of’ kompilacije koje se ne mogu usporediti s ovom polovičnom pa se postavlja pitanje čemu ovo jer ne zadovoljava standarde niti jednih niti drugih, niti fanova niti početnika.

U svakom slučaju, mišljenja sam da je mnogo bolje i poučnije uzeti u ruke “Blur: The Best Of” jer se njime najbolje može shvatiti sva veličina benda, posebno iz faze ’90-ih. jer tako i onako poslije toga je izdan samo jedan album, “Think Tank“, koji nije donio ništa pretjerano dobrog i upečatljivog.