Konvencionalni i nekonvencionalni snovi

    1138

    Death Angel

    The Dream Calls For Blood

    Datum izdanja: 11.10.2013.

    Izdavač: Nuclear Blast

    Žanr: Thrash Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Left For Dead
    2. Son of The Morning
    3. Fallen
    4. The Dream Calls For Blood
    5. Succubus
    6. Execution / Don’t Save Me
    7. Caster of Shame
    8. Detonate
    9. Empty
    10. Territorial Instinct / Bloodlust

    Tri su desetljeća prošla otkako su se na svjetskoj metal sceni sramežljivo, ali samouvjereno, počeli pojavljivati predstavnici Bay Area thrasha sa zapadne američke obale.

    Iako su se putem neki od njih zagubili, neki su skrenuli, a neki se okrenuli, bez ikakve se dvojbe može reći da je taj ogranak sve te silne godine bio najveća konstanta heavy metala i da je, generalno gledajući, unutar svojih redova pretrpio nekako najmanje potresa. Isto tako, gotovo je nevjerojatno koliki utjecaj još uvijek imaju Bay Area bendovi, ali i to koliko su sposobni i dalje stvarati glazbu koja, ako ih i ne pomiče, onda svoje granice barem održava stabilnim i čvrstim.

    Jedno od posebnih mjesta tu zauzima Death Angel, koji je imao podrhtavanja i potresa, naglih uspona i strmoglavih padova, no svemu usprkos, polako i sigurno stigao je do sedmog studijskog albuma, četvrtog nakon reuniona otprije desetak godina. Poznato je da je Death Angel u drugom dijelu početnih godina karijere dosta eksperimentirao, što ga je u konačnici koštalo pada popularnosti, pa i raspada, no u povratničkom dijelu karijere uglavnom se ponašao ‘old-school’ i izbacio sasvim pristojne albume. Neke i više od toga, a u tu kategoriju spada i najnovije izdanje naslovljeno “The Dream Calls For Blood”.Album je to za kojeg se ne može reći da ide u red ultra-revolucionarnih izdanja, jer tako nešto nije niti realno za očekivati, no da je jedno kompaktno, zdravo, zrelo, dobrim dijelom i osvježavajuće ostvarenje, u to dvojbi nikakvih nema. K tome, ima nekih sitnih, ali bitnih razlika u odnosu na prošla izdanja, što ga čini uvjerljivijim, primamljivijim i malo manje konvencionalnim. Prije svega, ovo je mračniji i tajanstveniji album od prethodnih, strukture pjesama su stasitije, ozbiljnije, kohezivnije i konkretnije, s ozbiljnim progresivnim idejama, nazire se ojačana epska atmosfera, a stilski je poprilično naklonjen heavy metalu. Brutalan je, britak, pohotan, nemilosrdan i beskompromisan, za to se ljubitelji thrasha ne moraju bojati, s brzim riffanjem i bubnjanjem, drobećim solažama, memorabilnim refrenima i razvaljujućim vokalima, gnjevan i silovit da se uz njega povremeno osjeća nelagoda.

    Ali, isto tako, s dosta pravilno doziranih melodija u vokalnim, a naročito u instrumentalnim izvedbama, puno se polaže na atmosferu, kao i na ritmičku raznolikost kojom se pojačava dinamičnost. Mark Osegueda djeluje kao da ‘grize’ više nego obično, vokali su mu nabijeni nesputanom strašću i agresijom, raznoliki su, viče, vrišti, urla, ali i pjeva čistim tonovima s nešto emocija, a gitare svojim raslojenim, izobličenim tonovima rasturaju od početka do kraja.

    Muziku podržava

    Od atmosferom i ganutljivošću ispunjenih akustičnih dijelova, preko jednostavnih, sve do složenijih riffova, te zupčastih i glatkih melodijskih sola, uvijek budu na pravom mjestu u pravo vrijeme. Bubnjevi drže prepoznatljivi galopirajući ritam od početka do kraja, s povremenim spuštanjem tenzija i brzina, a kod baseva, uz uobičajenu distorzivnu zamračenost, uočavamo i raspuštenije funky forme. Prvi dio albuma nekako vuče na klasični thrash, dok u drugom ima više heavyu svojstvenih melodijskih linija, te pjesama sa progresivnim konstrukcijama, no takvi omjeri ne utječu na njihovu veliku protočnost.

    Akustike na početku i na kraju, te žestoki i brzi thrash ritmovi uz središnje smirivanje segmenti su naslova “Left For Dead“, “Son of The Morning” još je jedna kombinacija urnebesnog thrasha i pritajene atmosferičnosti, “Fallen” je thrasherski naslov, a “The Dream Calls For Blood” thrash/heavy rasturanje u srednjim, umjereno i mega-brzim ritmovima.

    Execution / Don’t Save Me” je još jedna mistično/atmosferički orijentirana pjesma, koja počinje raznježenim akustikama i melodijskim solom, pa se transformira u klasični thrash brzanac s pročišćenijim vokalima, a “Detonate” je izraženo mračna stvar, sa zacrnjenim riffovima, apokaliptičnom atmosferom i također čišćim vokalima. Melodijama je nakrcana “Empty“, s brzim, katkad malo otupljenim bubnjem, vrištećim pjevanjem, akustičnim interludijem, pratećim višeglasjima i razigranim basom, a akustike, hevijanerizirani riff uz laganije ritmove uvod je u poliritmički, epski prog-heavy/thrash naslov “Territorial Instinct / Bloodlust“, lako moguće i najbolju pjesmu na albumu.

    Albumu kojem bi, da se traži, lako se mogla pronaći i koja više ili manje ozbiljna zamjerka, ali teško da bi bila velika, niti značajna. Ili barem ne toliko utjecajna da bi narušila dojam kako “The Dream Calls For Blood” spada u red boljih albuma Death Angela, benda koji proživljava svoju valjda treću ili četvrtu mladost. I koji će, nastavi li ovako, tu svoju, prerano započetu mladost tamo negdje 1982. u početnim razredima osnovne škole, još jako dugo uživati.

    Muziku podržava