Ektomorf
Retribution
Datum izdanja: 31.01.2014.
Izdavač: AFM Records
Žanr: Groove, Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Dvadeset je godina prošlo otkako je u malom mađarskom gradiću Mezökovacsháza, blizu rumunjske granice, Zoltán ‘Zoli’ Farkas osnovao sastav Ektomorf.
Do današnjih se dana promijenilo mnogo članova, jedno vrijeme stage je dijelio i s bratom, da bi nakon svega Zoli ostao jedini kontinuitet ovog benda. Danas su s njim Michael Rank (gitara), Szabolcs Murvai (bas) i Róbert Jaksa (bubnjevi), a Ektomorf, kao uostalom i groove metal, čiji je možda i najjači europski predstavnik, uglavnom tapka u mjestu. Čak pomalo vozi u rikverc. Godinama se boreći s bremenom Soulflyevog klona koju su mu redovno ljepili, Ektomorf je uspijevao biti barem malo drukčiji, prije svega zbog implementacije romskog etna u svoju glazbu.
No kod većine nije bio ništa više nego mlađi europski brat Maxa i ekipe. Bez obzira što nakon prva dva albuma i sam Soulfly baš i nije napravio nešto veliko i spektakularno i što više živi na karizmi Maxa Cavalere, nego na stvarnim kvalitetama svojih izdanja. Koliko god to bilo nekima teško priznati, bilo je perioda kada je Ektomorf radio bolje albume, a jedan od tih je i deveti album “Retribution“, koji stiže nakon blijedog i neinventivnog, kratko rečeno lošeg izdanja “Black Flag”. Taj je album djelovao kao skup najlošijih pjesama Ektomorfa stavljenih na jedno mjesto i bojazan da se bliži kraj ovog solidnog benda i da će mu iduće izdanje biti totalni fijasko, imala je realno pokriće.
Gitarske figure ispunjene su zanosnim melodijama, bubnjevi otmjenijim metodikama, a ima i dosta dijelova s grubim, ali čistim vokalima, koji uz akustične implemetacije donose neophodnu dozu atmosferičnosti, te naglašene pesimistične atmosferičnosti, sukladno tekstovima pjesama, u kojima se analizira diskriminacija, socijala, bijes i(li) bol.
Također, općenito je više melodijskih linija po svim presjecima, ima dijelova s pojačanim utjecajima heavya, thrasha i alternative, što znači da je album dobro koncipiran i da nije isključivo baziran na generičkim vokalnim režanjima, ultraspuštenim tonovima gitara i raspucavajućim bubnjevima. Ima energije, agresije, sile, ali ima i umjerenosti i odmjerenosti, katkad čak i prikrivene, pa i nesputane emotivnosti. Pozitivnom dojmu u prilog ide i pametno posložena pjesmarica, koja izmjenjuje kratke, klasične groove-thrash naslove, s onima gdje ima nešto zahtjevnijih elemenata, pa je tako u većem dijelu izbjegnut preveliki obim iteracije ili pak rotacije istih i sličnih komponenti, i samim tim otklonjena mogućnost da album postane dosadan. Štoviše, zanimljiv je u svih svojih 45 minuta, svaka sljedeća stvar bar se malo razlikuje od one prije i to je nešto što bi slušatelja trebalo navesti da ne dođe u iskuđšenej pritiska na tipku ‘stop.
Od groove razaračina kao favoriti se nameću “You Can’t Control Me“, “Who The Fuck Are You” i “Mass Ignorance“, a među ostalim pjesmama nailazi se na puno više različitosti. Tako je “Ten Plagues” agresivna stvar, ali u srednjim i usporenijim ritmovima, s cleany solažama i odjavnom grmljavinom, “Face Your Fear” groove razaračina srednjeritmične dominacije, a “Numb and Sick” pjesma u kojoj gostuje Ill Ninov vokalist Cristian Machado, korištena je elektronika, grubim i srditim vokalima suprotstavljaju se vrlo ugodna clean višeglasja, a u groove okruženje unosi se i malo više ambijentalne atmosfere.
Akustični početak, solo basa, clean pjevanja i lagani ritmovi, koje povremeno ‘napadaju’ goropadni groove riffovi i opakiji vokali, pjesmu “Lost and Destroyed“, malo oslonjenu i na alternativni koncept, odvajaju od većine drugih. Sličan je slučaj i u “Souls Of Fire“, mračnom, kaotično-atmosferičnom naslovu srednjeg ritma sa više gitarskih melodija, smirenijih vokalnih ljutnji i kombinacije metodičkog, s rasprskavajuće poduplanim bubnjanjem, uz konvencionalno ubrzanje u odjavni dijelu.
“I Hate You” pjesma je s najkontinuiranijim melodijskim udjelima, poglavito u nadmoćnim gitarskim solažama, “Mass Ignorance” bliža je modernom thrashu, “Whisper” najrastegnutija stvar s puno atmosfere, clean višeglasja, bas solaža, akustika, mračnog ambijenta, ali i ubojitih vokala i riffova, a fini, staloženi kraj stiže uz akustičnu, emotivnu baladu “Collapsed Bridge”.
Tako je Ektomorf još jednom složio sasvim pristojan album, pa čak i više od toga i svim svojim mrziteljima i osporavateljima pokazao da zna i može. Ne može i ne zna uvijek, ali uglavnom – zna i može. Uostalom, ‘ko to svaki, ali baš svaki puta može složiti dobar album? Šteta je da će se i nakon “Retribution” vjerojatno više pričati o još jednom neuspjelom pokušaju imitiranja Soulflaya, nego o stavrnim vrijednostima albuma.
Ektomorf tako nešto ni u kom slučaju ne zaslužuje, ako ničim drugim onda zbog entuzijazma svog frontmana. No kad bi i ako bi baš morali procjenjivati, ovaj je album bolji od zadnjeg Soulflyevog.