Kontrapunkti britanskog folka

    939

    The Unthanks

    Last

    Datum izdanja: 14.03.2011.

    Izdavač: Rabble Rouser / Dallas Records

    Žanr: Folk-Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Gan To The Kye
    2. The Gallowgate Lad
    3. Queen Of Hearts
    4. Last
    5. Give Away Your Heart
    6. No One Knows I’m Gone
    7. My Laddie Sits Ower Late Up
    8. Canny Hobbie Elliot
    9. Starless
    10. Close The Coalhouse Door
    11. Last (Reprise)

    Četvrti album grupe The Unthanks i dalje vrluda ‘poetikom folka’, unutar već ranije iscrtanih kontura, ali istovremeno te iste granice uzburkava, iznova oblikuje i uspostavlja nove odnose.

    Vokalnu okosnicu skupine, dakako, čine sestre Rachel i Becky Unthank, no
    Adrian McNally (suprug starije sestre, usput budi rečeno) ovdje se,
    osim u ulozi pijanista, također ističe kao tekstopisac naslovne skladbe,
    te aranžer i producent.

    Općenito međutim ne možemo govoriti o drastičnim izmjenama u strukturi albuma, budući da “Last” i na razini sadržaja i na razini aranžmana oblikuje koherentnu cjelinu, unatoč pronicljivoj igri s kontrapunktnim elementima, što uostalom nalazimo kod prethodnih ostvarenja The Unthanksa. Radije bismo mogli kazati da ‘autorska izvedba’ ovisi o instrumentalnim varijacijama, istraživanju mogućnosti interpretacije: naslijeđenog, zadanog, konstruiranog.

    Odatle taj eklekticizam (s naglaskom na ‘artistički pristup’) u osmišljenosti i izgradnji isprepletenih konceptualnih linija gdje naizgled nespojivi i kontradiktorni odnosi stvaraju neočekivana suglasja te naposljetku zaokružuju singularno glazbeno ruho. To su uostalom i razlozi zbog čega “Last” ne postiže veći odjek kod raznovrsnijeg profila slušatelja, a ‘s oduševljenjem’ biva prihvaćen u krugu specijaliziranih glazbenih kritičara i recenzenata.

    Muziku podržava

    Drugim riječima, iziskuje izvjesnu disciplinu osluškivanja; senzibilnog i strpljivog slušatelja spremnog na drugo, treće, n-to slušanje da bi se sastavile niti prohodnosti, budući da “Last” sadrži razgranatu mrežu povijesnih, političkih, umjetničkih i lingvističkih relacija iz kulturnog imaginarija Velike Britanije.

    Već spomenuta instrumentalna raznolikost (klavir, violina, akustična gitara, ukulele, bubnjevi, između ostalog) na trenutke ipak prelazi u prilično ravnocrtnu, uravnoteženu melodijsku liniju neovisno o varijacijama što na kraju može uzrokovati monotoniju, ali sa suprotne strane uvelike stvara atmosferu blisku ‘pinkfloydovskoj verziji svijeta’, riječima samog McNallya.

    Iz tih razloga ovdje ne možemo tvrditi da čujemo reprezentativnu verziju ‘suvremenog britanskog folka’ usporedivu primjerice sa stvaralaštvom Laure Marling. Više bi zapravo odgovarala sljedeća formulacija: osuvremenjena inačica (ili invencija) tradicije.

    Točnije, supostoje tradicionalne pjesme (naravno u novom aranžmanu) čiji elementi dopiru iz usmenog nasljeđa folklora sjeveroistočnih regija Engleske (primjerice, dijalektna raznovrsnost u “Gan To The Kye“, “The Gallowgate Lad“, “My Laddie Sits Ower Late Up” ili “Canny Hobbie Elliot“) i obrade ‘recentnijih klasika’ popularne glazbe (“No One Knows I’m Gone” Toma Waitsa ili “Starless” benda King Crimson), uz izdvojen autorski rukopis McNallya u naslovnoj skladbi, te zaključno njena instrumentalna verzija.

    Skladne poveznice između tih heterogenih elemenata (tradicionalne britanske folk glazbe i suvremene rock glazbe) također stvaraju i rafinirane vokalne interpretacije Rachel i Becky u maniri drevnih bardova, tj. u modusu i umijeću pripovijedanja unutar konteksta folk glazbe 21. stoljeća, a to istovremeno znači nadilaženje autorskog pitanja i izvornog oblika.

    Čak i naslovnica albuma (decentna slika živosti plesne dvorane Wilsona Homera iz sredine 19. stoljeća) nedvojbeno uokviruje ‘nostalgičnu atmosferu i melankolični glazbeni doživljaj’, tj. figurira kao palimpsest. Taj pogled unatrag inspirira sadašnji trenutak stvaranja, djeluje začudno, i obratno; spoznaja ‘ovdje i sada’ oblikuje svako razumijevanje i ispisivanje prošlosti.

    Relacije između suprotnosti i suglasja, te univerzalnog i pojedinačnog čine osnovne konceptualne linije nadopunjene specifičnom problematikom kao što su odnos ponavljanja i prolaznosti, trenutka i dugotrajnosti, udaljenosti i bliskosti, privida i nestajanja, zabave i otuđenja. Kontrast izazvan ovim usporedbama (primjerice, “Canny Hobbie Elliot” s gotovo plesnim ritmom brojalice, žalošću bremenita “Give Away Your Heart” ili tragični krik pobune u “Close The Coalhouse Door“) opću atmosferu albuma ne izjednačuje s razočaranjem, rezignacijom ili tragičnošću, već stvara osjećaj uznemirenosti, navodi na propitivanje.

    Muziku podržava