Paul Smith and the Intimations
Contradictions
Datum izdanja: 21.08.2015.
Izdavač: Billingham Records
Žanr: Indie Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Paula Smitha najbolje znamo kao frontmena Maximo Parka s kojima je polučio solidan uspjeh.
No, nemirni duh poput Paula nije mogao ostati na tome pa je izdao dva solo albuma, a sada imamo i treći kao Paul Smith and the Intimations.
Tekstualno je zreliji nego ikad pa tu imamo pomalo metaforičnih i hermetičnih mjesta, toponimskih aluzija i priča o glazbenom sazrijevanju. Ozbiljnost u pristupu je prisutna, ali album sam je jako zabavan i slušljiv. Za to je zaslužan Paulov vokal koji se nosi s bremenom teksta i ispjevava ga na najbolji mogući način – ležerno, lagano i s prigušenim tempom.
Album otvara lagana i romantična “The Deep End” sa suptilnim gitarama i mekim Paulovim vokalom koji sjetno ispjevava o snovima i njihovim značenjima, uspjehu i padu.
“Break me Down” je bila prvi singl i to s pravom jer je u njoj sama esencija albuma – pomalo zabavno, pomalo sjetno i melankolično, kako uostalom i sugerira naziv albuma. I album zaista jest takav – prepun kontradikcija što tekstualno što koncepcijski što zvukovno. Plejada od lakih nota do onih malo radosnijih što je možda malo konfuzno na prvo slušanje, ali kada se ufurate u album shvatite da to ima smisla i kontradikcije nestaju.
“All the Things You’d Like to Be” i “I Shoud Never Know” su prave ljubavne pjesme s dahom gorčine i čežnje, ali nikada ne prelaze u klišej, nego balansiraju između onog poznatog i nečeg novog.
Ovaj toponimski moment se čuje u “Coney Island (4th of July)” koja je prava britanska indie brit-pop stvar koja je najveselija na albumu i koja je prepuna misli o slobodi i svježini koju ona donosi.
Malo slabije su “The Golden Glint” i “Fill In The Blanks” koje kao da strše od ostatka albuma koji, iako prepun kontradikcija, ima smisla, ali ove dvije stvari odudaraju od cjelokupnog koncepta.
“Fluid Identity” je prava rasturačina za sam kraj albuma, pomalo mračna, a opet transparentna i smislena.
“Contradictions” je jedno jako vrijedno i zanimljivo ostvarenje, iako ima i slabih mjesta, i Paul Smith brižljivo gradi svoj put na kojem prati staro, ali slijedi i novo. Možda malo konfuzan na prvo slušanje, već nakon drugog puta uvuče vas u taj svoj razigrani koncept koji pleše po rubovima i od toga pravi igru.