Kontradikcija svega i svačega

Nije ništa novo da je Nizozemska zemlja bogata glazbenim talentima i godinama je poznato, i provjereno, kako naprosto ključa od dobrih bendova, među kojima ima i nekih koji su krema svjetske metal scene. Delain je jedan od onih koji su, kao, stalno tu negdje, vrte se oko najboljih.

No uglavnom ipak puno više budu tamo, a puno manje tu. Od samih početaka bend s navodno nekakvim velikim potencijalom, bar ga se tako doživljavalo, odnosno najavljivalo, no nikada i nikako da kao takav ispliva na površinu. Svaki mu je album promoviran kao nekakvo osvježenje, skoro pa remek-djelo, no sve to uglavnom spadne na prosječne glazbene grane. Takva bi sudbina mogla zadesiti i “The Human Contradiction“, četvrti ukupno, a prvi mu studijski album za Napalm Records.

Naziv albuma dolazi iz inspiracije pjevačice Charlotte Wessels, odnosno iz naziva trilogije “Lilith’s Brood”, nedavno preminule, njezine omiljene sci-fi spisateljice Octavie Estelle Butlers. Tekstualno se bazira na post-apokaliptičnoj priči, u kojoj je činjenica da čovječanstvo nije potrajalo, objašnjena na način da je slom iniciran od dviju najvažnijih, ali proturječnih osobina – inteligencije i hijerarhije, koje kao ljudska kontradikcija uzrokuju duhovno ustrojstvo ‘mi protiv ostalih’. To za posljedicu ima većinsko auto-destruktivno ponašanje, koje je dovelo do kraha čovječanstva.Sukladnom takvom tekstualnom opredjeljenju, posivljena, zamračena atmosfera nešto je što se može očekivati, a sve veći utjecaj alternativnog rocka i popa u bazični symphonic metal s gotičkim ambijentom, nešto je što se također moglo očekivati. Jer, pravac je to kojim se Delain kreće iz albuma u album.

Samo, bit će malo teže biti i o(p)stati kao bend koji želi istovremeno biti i metal i mainstream. Biti snažan, energičan i utjecajan poput europskih (ili nizozemskih) pionira subžanra, a poznat poput Evanescencea ili Lacuna Coil, bendova koji su davno prodali dušu vragu. Odnosno mainstreamu. I još k tome, pokušavati, svjesno ili ne, biti Eurythmics symphonic metala. Teško, jako teško, rekli bi i nemoguće. Takav zaključak nameće ovaj album, na kojem se slična koncepcija krije u gotovo svakoj pjesmi, plus one u kojima prevladavaju nekakve, poluotkrivene popističke ambicije.

Dakle, nema nikakve veze je li ovo metal, pop ili rock album, ima li ili nema proturječja, no dojam je da se puno toga htjelo, a malo toga (dobroga) napravilo. Isto tako, nema dvojbi da je temelj svih pjesama metal, odnosno spomenuti ‘sympho-gothic’ krak s mračnom, ponekad pomalo sanjarskom atmosferom, jakim orkestralnim pečatom i kombinacijom grubih i melodijskih groove/heavy riffova.

S druge strane, tu je oblije konvencionalnih pop-syntheva, jednostavnih i banalnih ritmova, priprostih gitarskih izvedbi, raspuštenih melodija i ekstremno memorabilnih, providnih i pomalo nezrelih refrena. Plus gotovo pre-tinejdžerski nevini Charlottini vokali, koji tek na momente pokazuju ozbiljnost, snagu, energiju, volju i želju da nešto naprave. Iako ima rock/metal čvrstoću, njezin vokalni stil nekako se čini puno bližim popu, nego žešćim i opakijim glazbenim usmjerenjima. I u takvom formatu, teško je očekivati neko veliko djelo. Iako ima dobrih, nema nijedne prave, velike pjesme koja bi ponijela album. Ono što donekle izvlači pojedine naslove su konkretnija back pjevanja, koja, osim agresivnosti, unose i više kompaktnosti, dovlačeći za sobom gitarsku gramzivost, ritmičku uokvirenost i simfonijsku bombastičnost.

Tako je vjerojatno najjača stvar “Tell Me, Mechanist“, u kojoj growla George Oosthoek iz neprežaljenog nizozemskog sastava Orphanage, a u protočnu, skoro pa ugodnu “The Tragedy of The Commons“, srednjeritmičnu goth-pop numeru sa epskim prizvukom, jednako dobro se svojim mekanim, čistim, kao i razornim pjevanjima uklopila Alissa White-Gluz (Arch Enemy).

“Your Body Is A Battleground” započinje pop-synthevima, no brzo ih eliminira moćna kombinacija Charlottinih i Marcovih pjevanja, a u svojevrsnoj alt-goth-pop-metal shemi, ističe se i prejaki gitarski solo, poduprt plutajućim klavijaturama jakog klasičarskog stava. Pojačana koncentracija groove riffanja i simfonijska raskoš glavne su odlike izraženo melankolične, poprilično himnične i hitične pjesme “Sing To Me“, u kojoj također gostuje Marco Hietala iz Nightwisha. Uz tu, aduti za Top ljestvice su popizirani naslovi “My Masquerade” i “Army of Dolls“, a atmosferični “Here Come The Vultures” je dosta tvrdi, tamni pop-rock, s naznakama romantike uz piano i vokal, te s prikrivenom filmskom atmosferom.

No sve su to tek solidne, ili nešto malo više, pjesme koje, kako je navedeno, ne pobuđuju značajniji interes, i ne radi li se o zadrtom fanu benda, brzo će biti izbrisane iz sjećanja njezinih konzumenata. Jednostavno, Delain će i nakon ovog albuma ostati ono što je i bio – nedorečen bend. Ili nedokazan. Premda, ako u njemu ima potencijala, četiri su albuma ipak malo puno previše da ga već jednom ne pokaže. Ili možda nisu?