Konačno korak dalje, ili ipak ne?

Kamen temeljac onome što mi danas vidimo po svim feštama u kojima se među dimom i laser-svjetlima nalaze ‘ljudi koji slušaju urbanu glazbu, a ne slušaju cajke, ali ipak uvijek poslušaju zadnju pjesmu Seke Aleksić; pa onda ipak kada ih upitaš što slušaju odgovore ‘ma sve’ je postavio Kraftwerk još tamo davnih ’70-ih izdavanjem “The Man Machinea”, prvoga albuma na svijetu koji je snimljen isključivo s elektronskim instrumentima.

I tako nekoliko desetljeća simo-tamo i danas se sva muzika više ne sklada u studijima s puno volje i improvizacije, već većinom za kompjuterom uz ugodnu šalicu kave i, vrlo često, dobru dozu maloumnosti.

Predstavnici te čiste elektronike su odavno The Chemical Brothersi, naime oni su svoju karijeru počeli baš na vrijeme; taman kada je svijetu pomalo dosadio Manchester i njegova scena su oni svoju karijeru počeli te prvi album izdali 1995., pod nazivom “Exit Planet Dust”, kojeg je krasio taj fatalni big-beat ambijent koji je, uz dodavanja više-manje sintisajzera, bio zapravo potpuno isti na svakom njihovom sljedećem izdanju.

Naravno, neke singlice su im bile vrlo uspješne i imale su ono nešto što te natjera da je poslušaš barem 3-4 puta dok se voziš stotku po autocesti i vjetar ti prolazi kroz kosu, ponekad je to nešto bilo kopiranje Bregovićevih manevara pa su se poslužili folk melodijama kao na najvećem im hitu “Galvanize”. No ipak, album za albumom jedino što sam se znao pitati je bilo ‘pa dokle više jedno te isto?’.

I eto, onda jednog ovako sunčanog dana u ruke dobijem njihov novi album, prikladnog naziva “Further“, koji zapravo niti nije samo album već i soundtrack za filmiće snimljene baš za taj album koji su izdani na DVD-izdanju. Prvi znak da je ovo zaista korak dalje jest sam omot albuma koji je pomalo neortodoksan za ovakav tip izvođača, a tek kada otvorite knjižicu koja dolazi uz CD shvatite da je ovo zaista neki sasvim novi pogled na svijet od onih gangsterskih spika od prije nekoliko godina što potvrđuju i sami naslovi pjesama.

I tako, pomalo uzbuđeno, stavite CD u player i počnete slušati početnu “Snow” koja u sebi ne zadržava niti one preglasne beatove niti nabrijani sintić već krije previdnu vokalizaciju i tekst (”Your love keeps lifting me / lifting me higher”). Ta skladba je sama po sebi nevjerojatan iskorak u bilo čijoj karijeri jer se zaista može nazvati ambijentalnom skladbom koja pripada tamo negdje na Enov “Another Green World”, a sam koncept albuma nakon te skladbe strašno podsjeća na King Crimsonov izvrstan album “The Power To Believe”. Pomalo je kriminalno što ova skladba (još) nije izdana kao singlica, iako razumijem da, nažalost, nije najreprezentativnija skladba albuma.

Slijede 3 skladbe koje vas vrate opet u onaj stadij prije slušanja albuma, budući da su napravljene točno po šabloni po kojoj su braća radila zadnjih 15 godina; iako, moram priznati da je to vrijeme nekako dosta brzo proletjelo i nije baš previše razočaralo.

Najlošije minute ovog izdanja se nalaze na pjesmi “Horse Power” koja je tekstualno vrlo dosadna i naporna svojim konstantnim ponavljanjem naslova koja ovaj album prebacuje s korak dalje na korak natrag, te album postaje samo čekanje na trenutak kada ću moći opet preslušati prvu pjesmu. Drugi singl s ovog albuma je pjesma “Swoon” koja glazbeno nekako podsjeća na Pink Floydov “Marooned”, no to je sasvim super izbalansirano i opet nekako dobiješ volju da slušaš ovaj album.

Zadnje dvije pjesme su “K+D+B” te “Wonders Of The Deep” koje su opet vrlo dosadne i naporne, osim što ova zadnja na kraju dobiva jedan dosta zanimljiv preokret koji, prekasno, vraća album u igru.

Kada se sve zbroji, ovo je jedno prosječno izdanje, iako se u početku gajila nada da je ovo veliki korak naprijed, moram priznati da je ovo nažalost samo koračić naprijed koji je možda samo priprema za jedan ogroman iskorak, iako iskreno – sumnjam.

Tekst: Antonio Karlović