Konačna presuda! Gatuzo su predvodnici nove rock generacije

Gatuzo više svakako ne smijemo nazivati mladim i potencijalnim bendom, posebno ne nakon njihovog novog albuma, jer oni su naša realnost i jedan od najboljih bendova u nas. Svu energiju živih nastupa nisu uspjeli na pravi način pokazati na prvijencu “Noge/Ruke/Glave“, ali “!” je urađen točno onako treba, bez kristalne produkcije, u pravom garažnom rock suzvučju.

Moje dvije glavne primjedbe na njihov prošli album su bile upravo produkcija i tekstovi pjesama u kojima je bilo previše ‘nasilničkih’ dijelova, a za “!” su se riješili oba nedostatka, dodatno ‘požestili’ svoj zvuk zbog čega odmah svrstavam ovaj album u sam vrh najboljih rock albuma 2009. godine.

Nakon “Noge/Ruke/Glave” i niza koncerata koji su potom uslijedili, bilo je jasno da je Gatuzo uspio probiti barijeru do mladih tinejdžerica kao što to rade inozemne zvijezde poput Mando Diao, Franza Ferdinanda i sličnih. Danas, na bazi tog uspjeha i fanova, broj štovatelja se može jedino povećati, posebno iz tog razloga što naše ‘velike’ rock zvijezde ove godine i nisu izdavale albume pa su ljudi primorani poslušati nešto novo.

Vidi se da je i marketing učinio svoje, materijali su medijima poslani više od tjedan dana prije samog izlaska albuma što su mnoge radio-postaje iskoristile s premijernim preslušavanjem, najavljen je veliki popust za fanove u prvom tjednu prodaje… Reklo bi se, ne može biti bolje. Pa u čemu je točno kvaka albuma pod imenom “!”?

“!” je album prepun prljave garažne energije koja svojom snagom dostiže inozemne srodnike poput npr. The White Stripesa, The Black Keysa i sličnih… Ok, možda im to nisu direktni srodnici, ali svi bendovi su dvojci – gitara+vokal i bubanj koji miješaju rock, garažu, blues i ine žanrove u britku kombinaciju koja ne puca po šavovima nakon višestrukog preslušavanja.

Već po tome je jasno da su se za ovu prigodu maknuli od hrvatskih uzora koji su ih gurali na prvom albumu (tu najviše mislim na Bareta i Majke), a više su se priklonili svjetskim indie/garage rock trendovima koji su ustanovljeni od prvijenca The Strokesa naovamo. To se pokazuje kao odličan potez jer je to baš i prava slika Gatuza, onog s live-nastupa, sirovog, energičnog i beskompromisnog.

Album je gitarski odrađen na vrhunskoj razini, Šiljo si je stvarno dao truda i ispucao prljave riffove koje mogu zadovoljiti i najveće rock-sladokusce, a Džekica standardno dobro troši membrane i činele. Tu se i dalje javlja možda nedovoljno izražajan Šiljin vokal, ali u usporedbi s britanskim pjevačima u indie-bendovima, “!” pruža mnogo više zadovoljstva interpretacijom koja je često na granici puknuća glasnica što je za ovakav tip glazbe i više nego dovoljno.

Moram se još malo vratiti i na same tekstove pjesama jer ih svakako valja istaknuti kao veliki korak naprijed za bend i u kojima Gatuzo pokazuje svoju zrelost koju nisu imali na prvijencu. Većina pjesama je orijentirana k ljubavnijim temama uz često stapanje s aktualnim političko-socijalnim problemima tako da su uspjeli dodatno ‘podšpičiti’ glazbeni bijes prožet gitarom i bubnjem.

Od uvodne “Na pola puta” osjeća se novi prizvuk Gatuza koji odzvanja većinom albuma. “Taj naš krug” je jedna od najmelodičnijih s albuma koja malo vuče na Mando Diao i Bloc Party s prvog albuma, “Panika!” je najsmirenija skladba na albumu u kojoj je usna harmonika iskorištena na vrlo zabavan način, dok “Oslobodi strah” ima karakterističnu nit s prvog albuma.

Nabrojio sam tek nekoliko prvih pjesama s “!”, a još nisam došao do dosadašnjih singlova “Samo čovjek” i “Peti dan” koje su taktički postavljene pred kraj albuma, tako da se do njih može čuti mnogo toga što su ovom zgodom ponudili Gatuzo. Inače, “Peti dan” podosta vuče na The Cribse, dok je “Samo čovjek” više odvučen prema ranim (prvi i djelomično drugi album) Mando Diao pomiješanim s Jetom (naravno, također samo prvi album) uz nešto ujednačeniji ritam.

Razlika u samim konstrukcijama pjesama, u odnosu na prvijenac,
i nije pretjerano vidljiva, ali je jasna promjena zvučnog zida koja je
ponijela ove rock komade do toliko potrebne buke i energije čime cijeli
materijal dobiva na prohodnosti da se jednostavno sluša u jednom dahu.
I minutaža se smanjila, pjesme su postale brže i prljavije, bez
dugačkih blueserkih dionica.

Iznimno mi je drago što je ovaj dvojac napravio “!” jer će njime noviju rock-scenu još više medijski približiti većem broju mladeži, a samim time će profitirati i manje eksponirani bendovi što će pojačati rock utjecaj u nas. Ok, neće se to dogoditi odmah te i drugi trebaju ‘prihvatiti udicu’, ali napravljen je dobar temelj da Gatuzo postane predvodnik nove generacije koja će zamijeniti izlizano Hladno pivo, ištekane (u svakom pogledu) Majke, ‘višeneznamčimedanapravimskandal’ Let3, a da i ne govorim o povratnicima Parnom valjku ili Prljavom kazalištu koji već dvadesetak godina žive na starim hitovima.

U svjetskim okvirima, i prije The Strokesa je postojalo mnoštvo malih indie-bendova koji su pokušavali nešto ‘pokrenuti’, ali nisu bili sposobni to učiniti, a nakon njih i albuma “Is This It” koji je zasluženo proglašen kao jedan od najboljih album u ovoj dekadi u raznim eminentnim medijima, sve je krenulo i danas imamo jaku, uvjetno rečeno indie-rock scenu.

Ako se samo djelić toga dogodi kod nas nakon “!”, ja ću biti i više nego sretan jer Gatuzo bi mogli biti naši The Strokesi koji imaju za snagu live-nastupe, podršku javnosti, mlađahne curice koje vrište na njihovim nastupima…

Iskreno, kapa dolje.