Kompromisan beskompromis

Svaka velika grupa ima jedan album oko kojeg se lome koplja: kod The Beatlesa to je “White Album”, kod Stonesa je “Their Satanic Majesties Request”, a kod R.E.M. “Fables of the Reconstruction”.

Poznat i pod duljim imenom “Fables of the Reconstruction of the Fables”, ovaj album već na prvo slušanje obavještava da je riječ o nečem razbijenom, pa nanovo izgrađenom. Pjesme su se stvarale pod pritiskom, od polu-dovršenih ideja, za razliku od albuma prethodnika gdje su napisane, isprobane i razrađene u koncertnom kontekstu.

Na ovom albumu muzičke ideje su zbirka uspješna putovanja u nepoznato, a junaci stihova pjevača Michaela Stipea nešto su sumorniji, kao da gacaju po blatu neke selendre u vukoljubini američkog Juga. Ono što je na “Reckoningu” navijestila pjesma “Time After Time”, sada smo dobili kompletan album pomalo na tragu britanskog folka (tijekom slušanja često zvoni ime Richard Thompson), ali i studiju samoće ljudi odbačenih od ne pretjerano tolerantne sredine.

Gitarist Peter Buck prisjeća se snimanja albuma u Londonu pod kontrolnom palicom Joe Boyda: za razliku od tople domicilne Georgie, u Londonu kada nije sniježilo, padala je kiša. Buck je pio kao smuk, a ni ostatak benda nije bio u veselijem raspoloženju.

Unutar studija stvari također nisu najbolje štimale: dok su prethodni producenti Don Dixon i Mitch Easter davali bendu dosta slobode i polagali na spontanost, Boyd je volio perfekcionistički peglati zvuk. Demo-snimke na bonus disku svjedoče da je na nesvjesnoj razini bend imao kakav-takav fokus i da je Boyd vrlo pristojno nadogradio ono čemu je bend na ovaj ili onaj način težio.

Ipak, Boyd će suzdržano džentlmenski naglasiti: “Kao profesionalac mogu reći da sam ispunio funkciju jer se album dobro prodavao (najbolje od sva tri albuma do tada, op.a.), tako da se može reći da je to uspjeh, ali znam da bend tu ploču nije volio. To je očito razočaranje za mene. Lijepo smo se slagali tijekom snimanja, ali mislim da su jedva čekali da odu iz Engleske i da na sve to misle da je to čudna priča. Trudio sam se uživati kao zaposlenik, ali završilo je razočaranjem da nisam zadovoljio svoje poslodavce.” (Tony Fletcher, “Remarks – The Story of R.E.M.”).

Unutar knjižice koja prati ovogodišnje deluxe reizdanje Buck navodi: “Zbog nekog razloga, ljudi misle da članovi grupe ne vole ovu ploču. To nije istina. To je gusta, atmosferična i zlokobna ploča koja stvara svoj mali čudan svijet, nelogičan, ali primamljiv.”

Sa sadašnje točke gledišta “Fables of the Reconstruction” zvuči kao primjer kako napraviti eksperimentalnu ploču, a da se diskografska kuća previše ne zabrine (unatoč tome, u IRS-u su se svejedno brinuli). Prisustvo 4-5 pristupačnijih pjesama stvara izvrstan balans s hermetičnijim temama, tako da kao cjelina zadržava osnovnu nit i prohodnost. Iako je bilo dosta neslaganja oko toga što i kako s “Fables of the Reconstruction”, eksperimenti su ovaj put bili uspješni, a za one kojima je i to bilo previše, aduti “Driver 8“, “Can’t Get There From Here“, ili “Green Grow The Rushes” su čvrsto držali sponu sa starim albumima grupe R.E.M.

Ono što ih nije ubilo tijekom snimanja “Fables of the Reconstruction”, grupu je definitivno ojačalo. Slijedom narednih albuma R.E.M. će s(p)retno vratiti kormilo i ponovo osvijestiti svoj muzički fokus, a “Fables of the Reconstruction” ostaje enigmatično izdanje koje će i 25 godina nakon inicijalnog objavljivanja golicati maštu slušatelja i poticati ga na različite interpretacije pjesama. Tmurnoj i depresivnoj atmosferi R.E.M. će se vratiti 1992. prilikom stvaranja svog remek-djela, albuma “Automatic For The People”. Ali to je već druga priča.