Kompromis nije uvijek najbolje rješenje

U nas malo poznat, mladi pijanist i kompozitor iz Brooklyna, Jason Moran (1975.) na jazz sceni je od 1999., kada se pojavio (kritika je jednoglasna) malo-pa-briljantnim albumom autorskih skladbi “Soundtrack To Human Motion”.

Niti godinu kasnije uslijedio je jednako zapažen album obrada “Facing Left”, no prvo pravo priznanje dočekao je 2001. kada se njegovom standardnom triju (Tarus Mateen na basu i Nasheet Watts na bubnjevima) na veoma dobrom albumu “Black Stars” pridružio legendarni puhački heroj Sam Rivers. Godine 2003. s triom je izdao disk “Bandwagon”, skrojen od snimki sa šest koncerata u klubu Village Vanguard.

U nastojanju da svojim istraživačkim križanjima post-bopa, klasike i standarda doda novu boju, Moran 2005. triju dodaje gitarista Marvina Sewella, s kojim snimaju mračniji “Same Mother”.

U trenutku izlaska albuma “Artist In Residence“, Moran na američkoj jazz sceni već ima blago zvjezdanu reputaciju tehnički sjajnog, ali i hrabrog istraživačkog glazbenika koji na svakoj ploči nosi nekoliko novih poteza, pri čemu se kreće od čvrstih korijena New Orleans jazza i klasike na jednoj strani, do slobodnih improvizacija kojima su nadahnuće Björk i sintetički loopovi, na drugoj.

Ova ploča donosi u dlaku takav pristup: ovaj put, loopovi i govorni inserti preuzeti su od istaknute afro-američke konceptualne umjetnice i doktorice filozofije Adrian Piper, kojoj bend odaje počast otvaranjem albuma opetovanim citatima u zamalo hip-hopu “Break Down” (što ne čudi ako se zna da je Mateen surađivao s brojnim hip-hop likovima), te u središnjoj točki albuma, narativnom recitalu “Artists Oughta Be Writing“, ispod koje se pretjerano romantičarski raspjevao klavir.

Koketiranja s lirski naglašenom klasikom sama po sebi ne bi bila problem da ne zvuče podosta slično i da ih nema (još) toliko: “Milestone” otvara doslovno operni sopran Alicie Hall Moran, a baladni štih čini je možda i najkičastijom temom albuma, dok je “Cradle Song” Carl Marie Von Webera ispao iznimno kontemplativno, ali i toliko nježno da je već u četvrtoj skladbi album prezasićen ukrasima i finoćom od koje jedva čekate neki dinamički zalet: u takvoj konstelaciji i osrednje zanimljiv fusion “Refractions 2” odskače kao prijeko potreban, a i pomalo ritualna, “Arizona Landscape“, daje dobrodošli ciklički ritmički odmak.

Nije stoga čudo da (i inače uspjela) skladba “Rain“, s hipnotičkim trubačkim introm Ralpha Alessija i transičnim udaraljkama Abdou Mboupa, na koju se nadovezuje bend u disonancama, naglim usponima i padovima tempa te honky tonk trenucima što upiru prstom na Thelonious Monka – zvuči kao grom iz vedrog neba (ili kao nešto što ste zapravo čekali cijeli disk). Nakon ove 11-minutne energetske povezanosti, sve funkcionira bitno bolje; no nažalost, ostale su samo još dvije skladbe, pomalo žalobna (ali uspjela) blues obrada ‘svecrnačke nacionalne himne’ “Lift Ev’ry Voice And Sing” Jamesa Johnsona iz 1900., te još jedno samotno Moranovo popodne “He Puts On His Coat And Leaves“, bolje od prijašnjih sličnih momenata na albumu.

Osnovni problem ovog diska je u tome što je izveden i složen kompromisno: dojam je kako je Moran potiho težio snimci isključivo s improvizacijama na tragu klasične glazbe, ali da istovremeno svjesno nije htio riskirati reputaciju eksperimentatora i ‘Onoga-koji-barem-jednim-okom-stalno-gleda-naprijed‘. Ne da se izbrisati impresija kako su citati dr. Piper samo i jedino zato i stavljeni na ploču, dok zapravo pripadaju nekoj sasma drugoj priči.

Rezultat takvog umišljaja je album bez prave atmosfere i energetske dorečenosti – osim u zadnjoj trećini, gdje je istovremeno prilično pitak i solidno inventivan i raznovrstan. Sve to ipak ne opravdava ni očekivanja, ni reputaciju. Da je kojim slučajem Moran ovaj album snimio negdje početkom karijere, teško da bi mu se Sam Rivers ikada pridružio.