Kompilacija koja ukazuje na nužnost reizdanja izvornih albuma

Gotovo je 20 godina prošlo od snimanja nikad dovršenog albuma “Dovitljivi mali čudaci” i raspada originalne postave Haustora. Dvije dekade dug su period iz koje god perspektive sagledavate, pa je utoliko interesantnije primijetiti kako se od tada do danas jedna stvar nije promijenila: odnos matične diskografske kuće prema opusu i nasljeđu ovog benda, što je čitavo vrijeme ostao maćehinski hladan i bedasto kratkovidan.

Kako, naime, drukčije opisati činjenicu da je u navedenom periodu sastav doživio tek jedno ‘best of’-izdanje i reizdanje jednog jedinog originalnog albuma?!

Pozabavimo se malo kronologijom: čitava stvar je vjerojatno krenula od Rundekova samovoljnog egzila na Radio Brodu, odakle je tijekom čitavog rata za Feral i druge novine upućivao kritike ovdašnjim nacionalističkim vladama i naposljetku se otisnuo u Pariz. Sve ga je to zajedno dovelo na tihu crnu listu (Branko Ćopić bi kazao – ‘ušljivi spisak’) u ovdašnjim krugovima.

Posrijedi je, za ono vrijeme ne tako rijetka pojava ignoriranja, prešućivanja i okretanja glave od uvaženih, ali neuvijeno kritičnih osoba. Čini se da je nešto slično zadesilo i Rundeka, sve do povratka na velika vrata s “Apokalipsom”.

No, dok se on sam otada sasvim reanimirao, diskografski muk koji je nalegao na Haustor nije se do danas značajnije narušio, s vremenom postajući jedan od najneobičnijih fenomena čitave naše scene. U odgovoru na pitanje zašto je tome tako, zacijelo bi se barem netko iz ekipe tadašnjih ‘glavnih i odgovornih’ sjetio navedenog ‘političkog’ argumenta; no iz sadašnje perspektive kristalno je jasno da stvar ne pije vodu.

Jer, tek ukoliko se potegne navedena priča o političkim konotacijama, postaje nemoguće objasniti činjenicu da je jedan drugi zagrebački rocker iz iste epohe, koji se svojim istupima od devedesete naovamo politički i idejno kompromitirao daleko više – a riječ je, dakako, o Branimiru Štuliću – u okviru tog istog Croatia Recordsa doživio reizdanje gotovo svega što mu je ikad palo na um, dok su Haustoru pripala doslovno dva i pol slova?

Dakle, kvazipolitički argument, ionako nategnut, pada u vodu; možda bi se eventualno našao netko tko bi konstatirao kako je kod Azre riječ o kvalitetnijem materijalu, što je tvrdnja koja nikako ne stoji (a njoj bi se zacijelo priklonio i izrazito sebeljubivi Azrin bivši frontmen). Sva četiri albuma Haustora svojom kvalitetom prilično nadmašuju sve Štulićeve radove nakon “Filigranskih pločnika”, izuzevši koncertne ploče; uz to, riječ je o takvim stilskim razlikama koje jedva da trpe direktnu usporedbu.

Stoga, jedini kriterij koji još može opstati jest komercijalni. Haustor, naime, nikada nije imao masovnu publiku, dok je Štulićeva popularnost od početka bila i ostala gigantska, gotovo profetska, uprkos slabunjavim pločama od 1984. nadalje. No, ako se o tržišnoj lukrativnosti CD-reizdanja Haustora još dalo lamentirati kao o upitnoj tamo početkom devedesetih, nakon trijumfalnog ponovnog okupljanja 1996. godine i krcate male dvorane zagrebačkog Doma sportova, niti takvo što nije se više moglo osnovano tvrditi.

Interes publike, pokazalo se, nedvojbeno postoji. Dapače, čini se kako s godinama i raste: no, usprkos svemu, u eri opće retro-pomame, kada se reizdaju i daleko manje zanimljivi albumi i sastavi – čitava priča oko jednog od četiri najosebujnija benda čitave scene spala je na jedno dvojbeno (pa prošireno) i jedno odlično reizdanje.

Kompilacija “Haustor 1981-1984-1985-1988” prvo se pojavila na kazeti. Podatak o točnom vremenu izlaska teško je pronaći, no po prisjećanju bi se moglo kazati kako je riječ o 1995. godini. Kvaliteta odabira bila je ispod svake kritike, obzirom da je nedostajala hrpa bitnih brojeva – pogotovu s prve, manifestne ploče – za makar osnovni (pret)pregled opusa grupe.

Greška je, srećom, ubrzo percipirana pa se negdje koncem 1995. pojavila CD-varijanta istog izdanja s kojeg su izbačene neke prvotno odabrane pjesme (npr. “Ja želim”, neuspjelo referiranje na Talking Headse s “Bolera”), a dodani asevi poput “Crnog žbira” i “Duhova“, tako da je čitav efekt bio bitno bolji.

Već spomenuti reunion i Rundekov sveopći trijumf s “Apokalipsom” donijeli su nam pravu stvar: reizdanje izvornog debut-albuma poavilo se 1997., uz dodatak prva tri singla koja su se tada prvi put pojavila na CD-u, s umanjenim verzijama originalnih omota. Navedeni bonusi izdigli su ovaj disk na razinu istinski bitnog dokumenta, uz odlično remasteriranu prvu ploču koja je hipostazirala zbilju socijalističkog velegrada u nastajanju na bitno drukčiji način negoli, recimo, Štulićeva poetika – u Sachera i Rundeka grad je gotovo nadrealističan i svemoguć poligon, u kojem je zlokoban predosjećaj otuđenja i samoće uvijek nazočan kao tiha prijetnja, koja se ozbiljuje u bezbroj utvara, kako lijepih, tako i tegobnih (“Noć u gradu“, “’60-’65“).

Nakon ovog zgoditka izgledalo je kako je reizdanje i ostalih izvornih vinila tek pitanje dana, no čitava stvar je međutim neobjašnjivo stala. Cijelih 11 godina trebalo je da matična etiketa posloži još jednu kompilaciju. “Ultimate Collection” je, mora se priznati, daleko najambiciozniji produkt do sada kada su CR i Haustor u pitanju: 25 pjesama koje ravnomjernije nego ikad pokrivaju kako singlove, tako i sva četiri albuma grupe.

No, iako je riječ o za dvije nijanse boljoj kompilaciji negoli što je to prethodna, odnosno njezinoj još proširenijoj varijanti, i ona se ukazuje značajno manjkavom. Zbog čega?

Odgovor je vrlo jednostavan: Haustor je glazbeno i stilski suviše raznolik i eklektičan bend da bi se pabirčenjem pjesama mogao stvoriti cjelovit pregled. Prije svega, riječ je o jednom od rijetkih bendova na našim prostorima čije ploče sadrže sasvim opipljivu vrstu dramaturgije. Zaokruženost atmosfere na svim albumima benda toliko je dorađena i konačna da bilo kakvo izdvajanje pojedinih skladbi narušava pomno domišljenu glazbenu koncepciju originalnih ploča (ne treba zaboraviti kako je Rundek po struci redatelj!). S druge strane, same pjesme, izdvojene iz originalnih konteksta, gube tu sasvim rijetku vrlinu – što je prilična šteta.

Ovoga su, izgleda, bili svjesni i priređivači kompilacije, obzirom da su pjesme grupirane po albumima, ali trud se pokazuje jalovim. Odličan primjer je skladba “Babilonske baklje“, koja ostvaruje znatno egzotičniji i snažniji dojam na matičnom albumu, negoli ovdje. Izvorno objavljena na “Trećem svijetu”, zacijelo jednoj od tri najbolje i najposebnije ploče Yu-diskografije uopće, svojim bongosima i plemenskim erotizmom podiže atmosferu nakon sparne i hipnotičke “Zadnji pogled na Jeršaleim”, a daje prijeko potrebno rasterećenje pred slikama zlokobne noći pune pučističkih iščekivanja u izvrsnoj “Patuljci u vrtu”.

Ovdje se pak nalazi između sjajnih “Neobičan dan” i “Skriven iza lažnih imena” – i koliko god da su obje sam vrh Haustorove pjesmarice, niti jedna ne podržava ovu skladbu kao što to čini izvorni niz pjesama na ploči, zbog čega “Baklje” neizostavno gube dio snage.

Drugi dio problema nešto je prozaičniji: Haustor nije potpisao slab album – iako “Tajni grad” za nijansu zaostaje iza vrhunska tri prethodnika – pa dobrih skladbi jednostavno ima previše da bi ih se moglo pobacati na jednu kompilaciju. Istina, riječ je o standardnoj boljci većine ‘best of’-složenaca istinski kvalitetnih izvođača; kod Haustora je međutim šteta tim veća budući da je riječ o bendu koji je upravo briljantnom kompetencijom baratao različitim tradicijskim, teatralnim i etno-komponentama (poslušati kako kajkavski “Sebe buju našli tam” postaje plemeski afrički govor u odjavi “Radničke klase“!), s iznimnim osjećajem za bizarno i začudno, miješajući sve navedeno u vjerojatno najneobičniji amalgam što smo ga na matičnom jeziku ikad imali u rock-kulturi.

Stoga je prava šteta izostaviti prelijepo čežnjivu, a opet izvrnutu ljubavnu pjesmu kao što je “Nada” s “Tajnog grada” – ili, s druge strane, jezovito “Lice” s prvog albuma, jednu od najstrašnijih pjesama o otuđenosti na rock-vinilu u nas. Nema ni odličnog ogoljenog reagge-riffa u “TV-man”, s atmosferom i lirikom stvorenom za kakav bunuelovski film ceste, ni vrhunskog ironiziranja raspadnutog braka u nabrijanoj “Skidaj se”… A ima toga i još – kako objasniti izostanak odlično subverzivnog, opakog “Crnog žbira” ili djetinje tjeskobne “Tko je to”?

Razlog je jasan: sve ove pjesme ne stane na kompilaciju od dva diska. I upravo to je zaključak koji iz svega treba izvući: jedini način dostojnog prezentiranja Haustora je izdavanje svih albuma u izvornom obliku. Četverostruki box-set s pripadajućom opremom ne bi smio biti velik zalogaj; jedino tako će biti moguće sagledati ukupnu vrijednost i raznorodnost svih dometa benda. Ova obaveza tim se više nameće ako znamo da bez agilnosti Siniše Bizovića i objavljivanja zapisa “Ulje je na vodi” na podetiketi Dallasa, još i dan-danas ne bismo imali nikakav dokaz o tome kako je ovaj vrhunski, osebujni bend zvučao uživo.

Krajnje je vrijeme da ignoriranje prestane – jer nije sporno da će svaki poštovatelj Haustora, kojih nema malo, deset puta radije slušati originalne snimke s izvornim rasporedom pjesama, negoli pravo-krivo krojene kompilacije koje će se nužno ukazati krezubima. Čak i ukoliko te iste kompilacije sadrže ni manje ni više nego dvadeset i pet pjesama; i čak i ako bi – za razliku od ove – imale i adekvatnu popratnu knjižicu.