Komadić pravde za zaboravljenog majstora

    1086

    Ike Quebec

    Blue And Sentimental (Remastered)

    Datum izdanja: 17.03.2008.

    Izdavač: Blue Note / Dallas Records

    Žanr: Jazz

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Blue And Sentimental
    2. Minor Impulse
    3. Don’t Take Your Love From Me
    4. Blues For Charlie
    5. Like
    6. Count Every Star
    7. That Old Black Magic
    8. It’s Alright With Me

    Ustvrditi kako je Ike Quebec svojevrsni kontrapol Ericu Dolphyu bilo bi preuzetno: potonji je zacijelo jedan od desetorice najvećih genijalaca jazza, još za života unisono prepoznat kao perjanica svjetske jazz-scene, dok Quebec to definitivno nije. No jednako tako nije dvojbeno da između ove dvojice glazbenika postoji čitav niz podudarnosti.

    Obojica su bili iznimni majstori puhaćih instrumenata, što su se relativno dugo pripremali za samostalni karijerni odskok – i obojicu je smrt prekinula gotovo tragično rano, u naponu snaga, sredinom šezdesetih: Dolphy se spremao ostati u Europi na neodređeno vrijeme, i pitanje je što bi se dogodilo da je susreo mlade behemote europskog freea poput Broetzmanna, a Quebec je, sasvim na drugom kraju estetske skale, upravo bio najavio ponovnu punu prezentnost na sceni, nakon anonimnosti nastale pomračenjem big-bendova u pedesetima.

    Ono što je čitavo vrijeme ostalo previđeno međutim Quebecov je iznimno osebujan ton, u kojem emotivnosti ima barem koliko i robusnosti; trebalo je samo da ovu glazbenu molekulu netko prepozna i ponovo podsjeti publiku na nju – a najbrži je bio legendarni Alfred Lions, šef Blue Notea, koji je s Quebecom u vrlo kratkom roku načinio čitav niz snimki na 45 okretaja, prije nego li mu je dao prigodu za cjelovite samostalne ploče.

    Blue and Sentimental” (1961.) vrh je tog – nažalost, i posljednjeg – razdoblja Quebecove karijere. U veoma dobrom reizdanju što ga potpisuje producentska vedeta Rudy Van Gelder, čak i neupućenom namjerniku bit će sasvim jasna izuzetna čistoća i suptilnost izričaja, bez obzira što je istovremeno riječ i o sasvim pitkim melodijama za svačije uho.

    Muziku podržava

    Dapače, upravo je taj Quebecov konstantni ‘hod po rubu’ najintrigantnija odlika albuma: njegov tenor toliko sentimentalno pjevuši blues i sasvim odmjereni, skoro romantični bop da se već nakon vrhunske, šmekerske izvedbe naslovnog standarda čini kako – usprkos življem bopu “Minor Impulse” odmah potom – ovakav disk do kraja mora (barem negdje) dosaditi. Taj trenutak, međutim, nikako da se dogodi, i kada pješčani sat odbroji 40 minuta, postaje jasno kako je Quebec očitao lekciju svakom slušaču s predrasudom.

    Sakrivši, naime, ambicije iza krinke veoma pristupačnih, gotovo blagih melodija, sporijih tempâ i atmosfera idealnih za ponoćni odlazak kući s voljenom osobom (sjajna “Blues for Charlie“), Quebec u formi albuma za lako slušanje zapravo servira čitav slijed do kraja izbrušenih raspoloženja u kojem je njegova sviračka napregnutost na vrlo visokom nivou, a koncentracija konstantna.

    Pažljivije uho lako će detektirati kako svaki ton ima mjeru i razlog. Lakoća spomenute detekcije izvire međutim iz druge najveće vrline ove iznimno lijepe ploče – a to je nenametljivost. Vođa jedva da ikada natkriljuje sastav, dapače: gotovo da ga više nema nego što ga ima.

    Od umjerenosti koja na trenutke graniči s oskudnošću, najviše je profitirao izvrsni gitarist Grant Green čije super-senzibilne, croonerske harmonije tjeraju na relaksaciju duha i tijela, osobito u sjajnom bluesu “Don’t Take Your Love Away from Me“, u kojem postaje jasno kako ga je i Pat Metheny zacijelo pažljivo slušao.

    Nenametljivost i jednostavna jasnoća međutim ne bi ostvarili tako dobar glazbeno-estetski dojam da nije Quebecova osobitog tona, koji je čeznutljiv, velik, emotivan, masivan i rafiniran – sve to odjednom. Upravo u maksimalno ogoljenoj i lako pristupačnoj strukturi on je konačno dobio prostor da iskaže svoj golemi emotivni raspon; a zvijezde su se tako dobro poklopile da mu leđa drži ritam-sekcija Chambers-P.J. Jones, koja je s Milesom Davisom ostvarila višestruke disertacije baš na baladnim majstorijama.

    Tako se aranžerska nepretencioznost, gdje jedva da ima mjesta za klavir Sonnya Clarka – pojavljuje samo u možda i najboljoj skladbi ploče, “Count Every Star” – ukazuje dodatnom prednošću; u veoma jednolikom tkivu albuma, uporni izostanak ponavljanja i monotonije gotovo da iznenađuje i oduševljava.

    Razumljivo je stoga što je “Blue And Sentimental” odmah po izlasku pokupio velik broj pohvala i da se od Quebeca još štošta očekivalo – a svega godinu kasnije, vijest o njegovoj iznenadnoj smrti od raka pluća ostavila je ljubitelje balada i bluesa doslovce zaustavljene u pola koraka.

    Ni tada ni danas, čini se, nije postalo posve jasno da nas je napustio kandidat za jednog od najiznimnijih tenorskih glasova epohe; stoga se ovo reizdanje uistinu ukazuje kao najadekvatniji mogući podsjetnik na tihu nepravdu kojoj se Quebec za života nije uspio othrvati, i živi pokazatelj da bi njegove domete i izričaj trebalo iz fusnota jazz-historije konačno izmjestiti u referencu s krupno tiskanim tekstom – i kolor-fotografijom naslovnice barem ovog albuma uz nju.

    Postava: Ike Quebec, tenor saksofon; Grant Green, gitara; Paul Chambers, bas (1-5, 7, 8); Philly Joe Jones, bubnjevi (1-5, 7, 8); Sonny Clark, klavir (6); Sam Jones, bas (6); Louis Hayes: bubnjevi (6)

    Muziku podržava