Kolumbo je odličan moreplovac

Već s prvim albumom “Kapadokija“, velikogorički Mel Camino skrenuli su pažnju na sebe zanimljivim humornim rješenjima, a tri godine kasnije “Kolumbo svoje duše” nastavlja točno gdje je njegov prethodnik stao.

Često imamo primjer da bendovi koji se odlučuju za nešto neozbiljnije tekstove punih metafora padaju u svojim malverzacijama sa stihovima, pa smo tako imali nedavni primjer benda Radost koje je s vremena na vrijeme naporno slušati. Mel Camino slično tretira svoje tekstove, ali su bolje spojeni s glazbenim podlogama, pa sve zvuči zanimljivije i bolje.

Za razliku od prvijenca, imam osjećaj da su za novi album stavili u brzinu više, pa je glazbeno gledajući album nešto širih vizija, od laganijih pop rock melodija do gotovo hard rock brijačina. Sve je to fino upakirano, pa možemo reći da je “Kolumbo svoje duše” još jedna uspješnica Mel Camina.Još jedna sličnost s ranije spomenutim bendom Radost je i način vokalne interpretacije jer Zlatko Majsec, baš kao i Goran Bogunović, manje pjeva, a više ima narativan ton koji čak pretjerano i ne prati glazbenu podlogu. Za razliku od Radosti, ovdje je ipak sve mnogo bolje uklopljeno i s više smisla, pa čak i kad su teme u stilu Vatrogasaca kao što imamo primjer u pjesmi “Fukozov” (naslov pjesme sve govori, a dio stihova ide “Ma hajdemo do prvog parkića igrati se pornića“).Već s uvodnom “Raznesene misli” vidimo postepenu gradnju atmosfere pjesme, jer pjesma započinje kao psihodeličan folk komad, a kako odmiče prema kraju, ulijeću progresivnije gitare i pjesma dobiva energičan rockerski kraj u kojem poseban šarm daju klavijature u stilu Jerrya Lee Lewisa.

U pjesmi “U ritmu zemljinog srca” dominira bubanj i keltska tradicionalna glazba, “Bezbroj života u jednom” prava je britpop himna, jedan od vrhunaca albuma je odlična “Iza nevidljivih rešetaka” gdje su idealno pogođeni stihovi (”Ak’ napustiš glupi posao, koji te frustrira/Bojiš se, umrijet ćeš od gladi/Ali ako s radom nastaviš/Taj žrvanj će te cijelog pojesti”), dok jedan od najavnih singlova, “Moderan“, dokazuje zbog čega je baš ta pjesma izabrana jer praši sve u 16.

“Prisutno neprisutan” bi se i lirički i glazbeno najlakše usporedila s Pipsima iz ’90-ih, naslovna “Kolumbo svoje duše” ima odličan spoj recitiranja i eksplozivnih distorzija, “Fukozov” je čista zajebancija, baš kao i “Uživo s vikse” gdje je prenesena atmosfera s vikend tuluma, a i završne tri skladbe fino se uklapaju u albumsku cjelinu.

Ponekad slabiji vokal, isforsirana rima ili gluplje glazbeno rješenje daju dodatni šarm samom izdanju, pa tako i u slučaju Mel Camina možemo pronaći ovakve probleme, ali bend je uspio svoje mane pretvoriti u vrlo simpatična rješenja zbog čega “Kolumbo svoje duše” zvuči dojmljivije od albuma “Kapadokija“. Najviše prostora za napredak ima u Zlatkovom pjevanju, ali bi li tada to i dalje bio Mel Camino!?

Ne znam gdje je nastao problem zbog kojeg su skladbe “Uživo s vikse” i “Fukozov” zamijenile mjesta na CD-u u odnosu na popis s naslovnice, ali preslušavajući album to se uopće ne osjeća. Bitno je ono što su pružili na samom CD-u, a to je ponovno vrlo dobra i zaokružena cjelina u rasponu od Pipsa do Stampeda s povremenim uplivavanjem u još žešće vode.