Koliko se alt rock može još isprati?

Hole je nekada bio dobar bend. Osnovan 1989. u Los Angelesu, bio je jedan od prosperitetnijih bendova alternativne scene, a Courtney Love je do izlaska Nirvaninog “Neverminda” prodavala više ploča od svog muža.

Iako je generalno gledana kao Yoko Ono generacije X koja je jednoruko uništila grunge, Nirvanu, ali i Kurta Cobaina, njena karijera je nakon njegove smrti doživjela veliki pad, nešto više po pitanju kvalitete nego popularnosti i komercijalne uspješnosti.

Prvi album, “Pretty on the Inside”, davao je naznake da će Hole jednoga dana biti velik bend, “Live Through This” (objavljen neposredno nakon Cobainove smrti) je postigao veliku popularnost i označio Holeov vrhunac, no nakon toga grupa se pretvorila u generički alternativni rock, post-grunge karakterističan za srednje i kasne ’90-e.

Dok su Cobain i Staley podlegnuli rock-načinu života, a Eddie Vedder danas svira balade pred desecima tisuća ljudi na stadionskim arenama, Billy Corgan se očajnički hvata za slamke ostataka Smashing Pumpkinsa, a u slobodno vrijeme pomaže prijateljima na njihovim albumima, pa tako i Holeu.

Od originalne grupe ostala je samo Courtney, a ostali članovi su zamijenjeni (uz očekivane najave tužbe starih članova) s uglavnom nepoznatim glazbenicima od kojih bismo izdvojili izvjesnog Micko Larkina koji je imao neke četiri godina kada je Hole nastao. Mislili smo da će mladi talenti uvesti nešto svježine u bend od kojeg se ionako malo očekuje, no to nije nikoga prevarilo.

Žanrovski gledano, album varira od generičkog post-grungea (“Skinny Little Bitch“) do stereotipnih sladunjavih balada (“Letter To God“), sve popraćeno uz riffove koji vrište ‘devedesete!’. Neke pjesme pokušavaju vući na punk-rock (“Loser Dust” vjerojatno najbolja pjesma na albumu) i teško nam je priznati, ali isprani vokal Courtney ‘tri kutije cigareta dnevno i viski za doručak’ Love ovdje odlično odgovara.

Da je prije 20 godina upoznala drugog muškarca mogla je biti Kim Gordon devedesetih, a ovako slušamo loše seksualne reference olinjale 45-ogodišnje wannabe rokerice koja bi mogla biti relevantna samo nostalgičnim grungerima i feministkinjama trećeg vala koje se sjećaju Holea kao jednog od riot grrrl ženskih bendova ranih ’90-ih, unatoč činjenici da Hole nikada nije bio angažiran po pitanju politike ili ženskih prava.

Courtney se želi predstaviti kao otpadnica, tragična figura u svom životu, očito čak i u naslovu albuma (‘Ničija kćer’), a između toga se budi u tuđim krevetima (“Someone Else’s Bed“) i ilustrira vlastitu propast (“How Dirty Girls Get Clean“), sve to zamotano u ziherašku navalu riffova i sentimentalnih stihova. Kurt Cobain također nije zaboravljen pa ga tako neizravno spominje u više pjesama, no najviše pogađa s “Honey” (“Why was I not good enough to save you from destruction?” ).

Albumu je komotno na naslovnici moglo pisati ‘Courtney Hole: Moja propala karijera, Cobain, Seks i Droge’, no niti takva iskrenost mu ne bi pomogla… Iako smo ga mogli staviti u kontekst reuniona stare grupe (Hole se prvotno raspao 2002. godine), “Nobody’s Daughter” je samo očajan alibi za nadolazeću turneju i pokušaj afirmacije Courtney Hole kao pjevačice, koja živi Cobainove riječi da je loša i u onome što radi najbolje.