KOIKOI: Bez sumnje, regionalni album godine

I malo površniji slušatelji i poznavatelji regionalne scene vjerojatno su čuli za kompilaciju Hali Gali koja je postala nova platforma kao Nova srpska scena pred desetak godina. Kako tada, tako i sada, skupila se generacija žanrovski šarenih bendova koji se međusobno druže i pomažu jendi drugima, a rezultati su stvarno vrhunski. Već sam pisao o nekim bendovima, a danas je red na KOIKOI koji bi uskoro mogli postati perjanica ove ekipe.

Jednostavno, KOIKOI ruše sve barijere. Nekako mi nije jasno da ekipa može toliko suvereno zvučati na svom debi albumu jer ono što su ponudili na “Pozivi u stranu” oduševljava na prvu. Bazično, možemo reći da je to indie rock oplemenjen mnogim podžanrovima od dream popa pa do žešćeg post-punka. Unutar ovog raspona miješaju još mnogo toga, a sve je najbolje sumirano u jednom od najavnih singlova “Misisipi“.

“Misisipi” je regionalni singl godine i točka. Ne znam što se može dogoditi da me neka pjesma više uzbudi od nje jer te vratolomije zvuka, vokala i melodije su posložene baš onako kako volim. Ipak, to je samo jedna dimenzija benda, dok u ostatku materijala pokazuju još mnogo više.

Npr. u skladbi “Hrast” kao da su uzeli utjecaje Laibacha i Borghesije, te njih pomiješali sa Bernays Propagandom, da bi kao rezultat dobili elektro-post-disco-punk s primjesama narodne glazbe koja eruptira u refrenskom dijelu. Do nje je sasvim drugačija pjesma, “One koje bole boje se i vole” koju bi najlakše mogli opisati kao synthpop baladu iz ’80-ih. Iako na prvu djeluje veliki skok između pjesama, kad se preslušava album, sve zvuči pitko, dorađeno do najsitnijeg detalja, pa takvi skokovi su prirodni i prije svega potrebni.

Možda sam početak albuma djeluje najviše predvidljivo, možda se tu bend najmanje poigrava sa svojim zvukom, kao da ide na sigurno, ali nisu to nimalo loše pjesme i odlično je da su baš one postavljene na sam početak. Jer jednom kada krene kaos, jednostavno vas zavrti Koikoi vrtuljak iz kojeg ne možete izaći. Ako bi se mene pitalo koju pjesmu treba izdati kao sljedeći singl, jednostavno ne bih znao odgovor, pa bi diplomatski odgovorio sve nakon već spomenutog “Misisipija”.

Da brzinski preletimo po pjesmama koje do sad nisu spomenute – najavni singl “Ogledalo je zrcalo” jest odlična višeglasna pjesma kakvu Artan Lili sanjaju već godinama, “Plan” odiše indie glazbom ’80-ih, “Dodol” je još jedna u kojoj se poprilično poigravaju s višeglasjem, naslovna “Pozivi u stranu” je energični post-punk, “Hangar” će brzo zavoljeti fanovi Repetitora, “Krinolina” je plesni indie/math rock ala Foals s dream pop vokalima, dok sve završava s baladom “Kada ostari dan”.

Za neki zaključak, najbolje je krenuti s preporukom jer ovo svakako jest album koji se treba preslušati. Kad mu jednom date šansu, sigurno ćete ga odmah i ponoviti, iako traje poprilično dugo za današnje standarde, oko 47 minuta. Ali tih 47 minuta jest nešto najbolje što je regija ponudila do sad u ovoj godini. Pjesme se redaju, jedna bolja od druge, a veliko finale završne pjesme mora natjerati smiješak na vaša lica.