Kockice se ovaj put nisu okrenule na magične brojeve

Tijekom prošle godine pjesma “Forever Lost” me oduševila i navela da podrobnije istražim njene autore The Magic Numbers. Nedugo nakon ovog singla, izdali su i svoj debut, jednostavno nazvan po imenu grupe. Album je bio pravo osvježenje na glazbenoj sceni, sa žanrovima poput countryja, indiea, folka i sličnih retro-stilova zapakiranih u lagane pop melodijice.

Uspjeh im je bio zagarantiran na domaćem terenu (naravno Britanija), dok se ostatak svijeta nije još dovoljno upoznao s njima.

Pomalo zanimljiv podatak je što bend sačinjava dva para braće i sestara, Gannon (Angela&Sean) i Stodart (Michele&Romeo). Stodartovi su u djetinjstvu prošli pola svijeta, rođeni su na karipskom otoku Trinidadu, odrasli u New Yorku da bi ’90-tih stigli do Londona, gdje su upoznali Gannone. Sean i Romeo, prije The Magic Numbersa, pokušavali su sklopiti bend, ali su uspjeli tek kad su pozvali svoje sestre, 2002 godine.

Ubrzo sviraju po londonskim klubovima u kojima su bili zamjećeni radi čega su uslijedili pozivi za suport izvođačima kao što su Travis, Ed Harcourt i Snow Patrol. Krajem 2004.-te i početkom 2005. počeli su raditi na svom prvom dugosvirajućem materijalu kojeg su izdali sredinom te godine.

Slijedile su mnoge naporne turneje na kojima su promovirali svoj prvijenac. Bilo je očekivano da uzmu mali predah, čak su izdavači tražili od njih da se malo odmore, ali kako ne bi zahrđali, između koncerata radili su na novim pjesmama, pa se skupio veliki broj njih nakon čega je bilo logično da ih poslože i snime novi album.

“Those The Brokes” je logičan nastavak na debut i ne razlikuje se previše osim što ima manje hitoidnih stvari. Sve pjesme su i dalje melodične, ali većinom laganijeg, sanjivog i melankoličnog tempa. Mnogo su mračniji i tekstovi pjesama prepuni nesretnih ljubavi i prekida. Šteta što nema više življih pjesama (koje su im bile jači dio i na prvijencu) u stilu već spomenute “Forever Lost” ili “Love Me Like You” jer bi s takvim stvarima još lakše dolazili do uha prosječnog slušatelja.

U takvom stilu je prvi singl “Take A Chance” pravi gitar-pop dragulj na kojem je bend dao sve od sebe da bi dobio zaraznu melodiju i refren. Zvonki zvuk gitare prati neupadljiva, ali odlično izbalansirana ritam sekcija koja pojačava dojam harmonije, što je glavna odlika benda.

U takvom osunčanom i veselom štihu još su prva na albumu “This Is A Song“, pjesma s razigranim uvodom koja se razvodni nakon pripjeva, te “Runnin’ Out” koja se nalazi pred kraj ovog izdanja.

Prvi dio albuma je bolji od ostatka. U tom djelu, uz već nabrojane “Take A Chance” i “This Is A Song”, nalazi se posveta preminulom Beach Boysu “Carl’s Song” za koju je Romeo ispričao da mu ju je sam Carl Wilson otpjevao u snu, te “You Never Had It” i “Boy“. Nakon toga slijedi rapidan pad u kvaliteti s tek ponekim bljeskom.

Jedan od minusa su preduge pjesme, mnoge traju preko pet minuta što dodatno otežava slušljivost i pridonosi tmurnosti cijelog uratka. Mnogo bolje bi bilo da su pjesme dvostruko kraće što bi dalo bolju protočnost i dinamičnost koja se negdje zagubila.

Možda bi bilo bolje da su album ostavili za ljeto jer bi vjerojatno bilo više šarmantnih pop pjesmica, a ovako su nas htjeli pripremiti za duge i hladne zimske dane, pa su zato stali na kočnicu, te izdali nešto manje zanimljiviji album.

Ne brinem se za njih, jer Romeo, koji je glavni pjesmopisac, izgleda mi kao čovjek koji još nije dao sve od sebe te da će najbolje pjesme tek skladati. Često se zna dogoditi da drugi album ne ispuni očekivanja koja se postave nakon prvog, što se i ovdje dogodilo, ali zbog tog ih ne treba odbaciti. Nove turneje, novi koncerti, novi utjecaji će im pomoći u stjecanju iskustva za rad na novim skladbama u kojima bi se mogli i ostali članovi više priključiti.

Na svu sreću, The Magic Numbersi su još mladi, na početku karijere, a rodbinsko-prijateljski odnosi koji ih vežu, a za koje smatram da će teško puknuti, dovest će ih do novih pobjeda. Ako su braća Gallagher (Oasis), koji se stalno svađaju, pronašli zajednički jezik i interes, kako ne bi i ova mnogo prisnija grupa ljudi.

Ovih sat vremena na “Those The Brokes” me pomalo razočaralo, jer sam očekivao mnogo više, ali ostaje jedan neodoljivi šarm zbog kojeg im ipak ne mogu odoljeti.