Koala Voice: Korak unazad za bend

Kad te netko zavede svojom glazbom, kako u studijskom obliku, tako još više i svirkom uživo, jasno je da od takvog benda očekuješ najviše. Posljednjih godina mi se upravo to dogodilo sa slovenskim Koala Voice koji su me jednostavno oduševili, kako s oba albuma “Kangaroo’s a Neighbour” i posebno “Wolkenfabrik”, tako i s nastupima uživo od kojih onaj mariborski svakako ostaje u najboljem sjećanju.

Nakon tek malo više od godinu dana, “Wolkenfabrik” je dobio svog nasljednika, tik pred sam kraj 2018. godine što je po meni najgori mogući izbor za objavljivanje albuma. Možda je bilo bolje pomaknuti par tjedana prije ili kasnije, jer bi tada album saživio mnogo logičnije, ali sad više nema pomoći.

Koala Voice svoj zvuk često nazivaju ‘indie disco’ i s tim bih se generalno i mogao složiti. Njihov zvuk je vrlo plesan i taj dio su uzeli od ranih post-punkera do današnjeg vremena i bendova tipa Franz Ferdinand, a tome dodaju zarazne melodije čime njihove pjesme postaju vrlo radiofonične. Sve je ipak pomalo ‘alternativno’, pa opcionalno ime žanra itekako odgovara.

“Woo Horsie” je svakako korak unazad za bend. “Wolkenfabrik” je bio idealan album u mnogo sfera, laganije pjesme su bile vrlo pristupačne, a žestoke su udarale baš onako kako treba. S njim su zvučali kao vrlo zreli bend koji su svoj zvuk prenijeli na nivo koji je trenutno vrlo popularan (stoga i moje usporedbe s Wolf Alice s kojima dijele mnoge sličnosti). Ipak, treća sreća je ispala pomalo nesreća, ali moram opet istaknuti da sam stvarno imao (pre)velika očekivanja od novog albuma.

Bend se ovom prilikom vratio zvuku koji ih je izdefinirao, odnosno pjesmi “Go Disco Go” koja je najzaraznija njihova pjesma do sad. Upravo takvu zaraznost su pokušali prenijeti i na novo izdanje, ali pjesme ipak nisu efektne u toj mjeri, pa da ne znam da je “Woo Horsie” treći album benda, sigurno bih rekao da je izdan prije albuma “Wolkenfabrik”, ako ne i prije prvijenca “Kangaroo’s a Neighbour”.

Kad tome nadodamo da upravo neke pjesme jesu iz tog perioda, situacija postaje još jasnija. Naprimjer, “Helenu” (isto tako i “Touch”) su svirali još 2013. na mnogim nastupima, a danas se razvila u jednu zabavnu pjesmu koja zvuči kao odlična zajebancija na Magazin iz ’80ih, posebno u dijelovima kad u refrenu ulete muški back vokali. Istini za volju, ako tražim najveći hit albuma, onda bih svakako izdvojio tu pjesmu jer je skroz šarmantna, a nama bi mogla dodatno ući u uho jer je otpjevana na hrvatskom (ili srpskom, kako želite).

Hitova će biti i sigurno je da će s ovim albumom Koala Voice potvrditi svoj status u Sloveniji, a ja se nadam da će konačno zakoračiti i malo šire. Ponovno miješaju tekstove na slovenskom i engleskom jeziku, a meni su začudo bolje pjesme one koje pjevaju na svom materinjem jeziku. Završna “Ker tu je vse tako lepo” čiji refren ide “Ker tu je vse tako lepo, tu nič me ne boli” je zicer svih zicera, prelijepa pjesma koja možda i nema najsretnije stihove, osim naravno refrena.

Ostatak albuma djeluje vrlo koherentno, kao cjelina u kojoj nema nekih pretjeranih odstupanja od zacrtanih ideja. Poneka pjesma možda nijansu iskoči (npr. “Touch” ili ranije spomenute), dok se već sa sljedećom vraćamo na utabane staze. Možda ovom albumu nedostaje malo više raznovrsnosti, možda malo više klasičnog popa poput “Sierre” ili repetitorskog noisea poput “Vede premikanja”, a možda sam ja samo malo razmažen od svega što sam ranije čuo od Koala Voice. U svakom slučaju, ovo nije loš album, ali nekako sam ipak očekivao (malo) više…