Kloniran, ali dobar thrash-metal

Pobjeda na natjecanju Rock The Nation Award 2009. u konkurenciji više od 1200 bendova, koje je zajedno s najuglednijim europskim metal-magazinima organizirao Nuclear Blast, grčkoj skupini Suicidal Angels širom je otvorila vrata ka uspjehu.

Ne samo da su potpisali ugovor s Nuclear Blastom, nego ih je pod svoje ‘skute’ uzela supersnažna booking-agencija Rock The Nations, pa je osim svjetske distribucije albuma osiguran i snažan koncertni angažman na festivalima te turneje s ‘jakim’ benovima. Mada, Suicidal Angels se ne može niti u dosadašnjem dijelu karijere požaliti na ‘druženje’ sa slabim imenima, s obzirom da su supportirali Rotting Christ na “Theogonia Balkans Touru” 2007. i Maccabre na “The Reanimated Touru” 2007.

Usto, svirali su i sa Tankard, Napalm Death, Onslaught, Behemoth, Kreator, Celtic Frost, Nile i te nastupe marljivo koristili za promociju svog dotadašnjeg rada, prezentiranog kroz neke demo-materijale, te debitantski album “Eternal Domination” (2007.).

Toliko u uvodnom podužem dijelu, s obzirom da se radi o relativno nepoznatom bendu, a u nastavku krećemo s analizom onoga što je Suicidal Angels ponudio na “Sanctify The Darkness” albumu. Ta analiza, definitivno, neće biti preopširna, jer ono što je na njemu izvedeno to jednostavno i ne zahtjeva. Radi se, naime, o, najkraće i najjasnije rečeno, klasičnom thrash-metal albumu sa snažnim uporištem u osamdesetima.

Brze, agresivne, napadajuće i glasne pjesme (istina, većina njih i sa kraćim, sporijim i glasovno umjerenijim ‘umecima’), nakrcane s mitraljirajuće-brzotrzajućim, brutalnim riffovima koji se često poklapaju i preklapaju (iliti dubliraju), pa s uglavnom kratkim, ‘zavijajućim’ solažama i ‘režeće-kričavim’ vokalima, neupitno asociraju na ‘old school’ thrash-metal.

Brzina i agresija toliko su neobuzdane da na momente izbjegnu kontroli, i kroz atonalnije, distorzivne riffove, blastbeating, te vokalni growling naslućuju da i death-metal utjecaji nisu strana materija. Dakle, nešto kao kada bismo spojili thrash’n’death vokale Testamenta i Possesseda i razarajuće, beskompromisne Slayerove i Kreatorove riffove i brze, kratke i jasne solaže, ‘no compromise’ bubnjanje s povremenim blastbeatevima, te bogohulne tekstove, dobili bismo glavne karakteristike ovog albuma.

Kojem je, naravno, glavna mana totalna neoriginalnost, ali s obzirom da istovremeno djeluje i retro i svježe, nema dvojbe da mu se može ipak pripisati više pozitivnih negoli negativnih osobina. Jedna od pozitivnih strana mu je svakako čvrst, hermetičan, a i moderan sound kojeg se dobilo kroz produkcijske normative (R.D. Liapakis (Mystic Prophecy, Valleys Eve)), ali koji je istovremeno održao zavidnu razinu thrasherske sirovosti.

Napad na slušne organe počinje odmah, s prvom pjesmom “Bloodthirsty“, pa iako je početni riffično/bubnjarski dio sporiji, nastavak donosi titpičan, brzi thrash-metal sa Chuck Billyevskim stilom pjevanja. “The Pestilence Of Saints” je urnebesni, ‘totalni’ Slayerovski thrash-metal, “Inquisition” u uvodnom dijelu nudi death/thrash matricu s naglašenim blastbeatingom tipa The Crown, dok je nastavak Testamentove forme, a “No More Than Illusion” nudi dupli riffični početak, sporiji, ali žestok središnji dio, nadograđen ‘podrhtavajućim’ solom.

Najraznolikija je “Atheist“, pjesma s umjerenim, čak i ne baš glasnim početkom, kombinacijom blastbeata i ritmičnog bubnjanja, s dosta heavya u gitarama, kao i deatha u vokalima. Jednako kao i dvominutni thrash-instrumental “Mourning Of The Cursed” koji ima sve predispozicije za ‘ubacivanje’ vokala i prava je predigra za najbržu, najzvučniju, ‘najubitačniju’, Kreatorsko/Slayerovsku stvar “Dark Abyss (Your Fate Is Colored Black)“.

Kako je razvidno, Suicidal Angels niti jednom jedinom sitničicom nije ponudio mogućnost da ga se u budućnosti prepozna ‘od prve’, i nakon samo nekoliko uvodnih taktova nekog budućeg izdanja kaže ‘hej, pa ovo su Suicidal Angels’. Kao što je to, recimo, slučaj s bendovima čija smo imena istaknuli ranije u tekstu.

Međutim, s druge strane bend je definitivno pogodio ‘u sridu’, u samu srž thrash-metala, i bez obzira što je isplagirao do nesvijesti, treba reći da doista, kako je već pripomenuto, “Sanctify The Darkness” istovremeno djeluje i retroistički, ali i modernistički osvježeno.

Zato njegova ocjena nije nikakvog ‘alibi’ karaktera, već naprosto realna (pr)ocjena svega ponuđenog. Jer se zaista radi o dobrom thrash-metal albumu, a nadam se i dobrom thrash-metal bendu. Što bi se uskoro trebalo i otkriti.