Kljove slona najviše vrijede

Od izlaska prvijenca do njegovog nastavka prošle su otprilike dvije i pol godine u kojem je bend nanizao niz zanimljivih svirki i lagano pisao nove skladbe koje su predstavljene ovdje, na albumu “Thank You Happy Birthday“.

Već prilikom prvog preslušavanja albuma, jasno se može iščitati da je prava šteta što Cage The Elephant nisu nastali pet do deset godina ranije, na početku milenijske indie revolucije, jer bi tada na lakši način postigli mnogo više nego im se to sada pruža, budući da su zvukovno vrlo originalni i frenetični, baš kakvi su bili i Hot Hot Heat na početku karijere.

Kako su Hot Hot Heat svakim svojim novim albumom padali i padali, te se tek nedavno pokušali izvući iz kolotečine u koju su upali, Cage The Elephant i na drugom albumu zvuči kao da su ispali iz vremenske kapsule koja im je spojila alternativni zvuk kakvog su koristili At The Drive-In s modernim indie postulatima plesnog rocka. To se najbolje iščitava u pjesmi “Indy Kidz” koja svojom distorziranom neurozom probija plesne podije kao što su to nekad činili već pomalo zaboravljeni The Rapture.

S druge strane, u ponekim pjesmama zvuče kao radiofonični otočki indie bendovi što će ih zasigurno još više približiti većoj masi. Primjerice, “2024” zvuči kao spoj The Libertinesa i Franz Ferdinanda s malo većim utjecajem surf pop glazbe (ili bismo mogli reći s primjesama The Drumsa).

Kroz takve oprečne granice, Cage The Elephant izvrsno balansiraju, kao da su doma na svakom od terena, ali ipak nekako prirodnije zvuče u žešćem neukroćenom okruženju gdje najviše do izražaja dolaze njihova energija i glazbena improvizacija.

Svakako još treba izdvojiti zanimljivu, pomalo pixiesovsku “Aberdeen”, neo-psihodeličnu baladu u stilu The Vinesa “Rubber Ball“, “Right Before My Eyes” koja ima killersovski štih zbog čega bi mogao biti vrlo uspješan singl, te “Sabertooth Tiger” koja zvuči kao demo snimka neke nove pjesme The Hivesa.

“Thank You Happy Birthday” ima niz vrlo dobrih pjesama koje možda u cjelini ne djeluju dovoljno koherentno zbog prevelikih žanrovskih odskakanja unutar, nazovimo to tako, indie rocka što je glavni minus albuma. Kada bi se pjesme same po sebi ocjenjivale, jasno je da bend zvuči mnogo bolje kada pokaže zube, u odnosu na nešto mirnije cici-mici-la-la-la brojeve.

Kada spoje obje smjernice u jednu skladbu, dobivamo skladbu “Japanese Buffalo” koja zvuči kao da je napravljena iz čiste zabave, a kada se muzika radi tako, iz srca, a ne radi para, tada se iz bendova izvlači ono najbolje.