Klavir velik kao stadion

Dok je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih svijet slavio Michaela Jacksona, još jedan Jackson doživljavao je svoje dane ponosa i slave.

Bio je to engleski klavijaturist i kantautor Joe Jackson, koji je,
svirajući novovalni neurotični pop, singlovima i albumima između 1979. i
1986. kreirao impozantnu seriju uspješnica. Za razliku od prezimenjaka Michaela koji je skretao u nekim drugim sferama, Joe je počeo žanrovski skretati, pokazujući svoje eruditske glazbene vještine (ipak je Jackson učenik Kraljevske muzičke akademije u Londonu) i u nekim manje komercijalnim glazbenim pravcima (npr. jazzu).

“Live Music” vrlo je dobar presjek s njegove europske turneje. Jacksona smo mogli vidjeti i u Hrvatskoj, dvaput, od toga sam osobno svjedočio njegovom umijeću na Radar festivalu 2009., kada je, praćen basistom i bubnjarom, ostvario dojmljiv nastup. U sjajnoj je formi i ovdje, odlično se snalazi kako u svojim starim hitovima (razumljivo, dominira ‘materijal iz zlatnog novovalnog doba’) tako i u neočekivanim obradama Beatlesa, Iana Durya i Davida Bowiea.

Aranžmani su planirani stadionski, u prvom je planu pitak zvuk, jaki refreni, pop-improvizacije, a odabir instrumentarija donosi zanimljiv pomak. Od “Tomorrow’s World” do “A Slow Song” nema mnogo praznog hoda, ali ima mnogo zabave, koja nikad nije sama sebi svrhom, nego je u funkciji muzike. Ako i ima grešku, možda je to zbog ‘očite’ set-liste u kojoj nema nekih dragulja s manje poznatih Jacksonovih albuma ili faza, a nema ni nekih hitova (to je manji nedostatak).

“Live Music” pristupačan je i pošteno napravljen jednosatni album koji uvjerljivo podsjeća posjetitelje njegovih koncerata da kupnjom ulaznice nisu pogriješili. A ostali, imate vremena ispraviti ‘grešku’. Preslušavanje ovog albuma stalno će vas ‘podsjećati’ na nju.