Klaustrofobično i beskompromisno

Archie Bronson Outfit svakako je jedan od najoriginalnijih i najuzbudljivijih britanskih bendova unazad par godina koji svojim jednostavnim, ali nadasve genijalnim glazbenim pristupom stoji uz bok grupama kao što su Franz Ferdinand i Arctic Monkeys.

Gitarist i pjevač Sam “The Cardinal” Windett, basist Dorian Hobday i bubnjar Mark Cleveland (postoji i misteriozni četvrti član Duke Garwood na klarinetu), prijatelji su od djetinjstva, a život u rodnom Wiltshireu provodili su svirajući po lokalnim pubovima i klubovima, sve dok se nisu odlučili zaputiti u London.

Paralelno studirajući umjetnost (zajedno s članovima budućih The Duke Spirit i The Beatings), nastupili su i u klubu The Cat’s Back gdje su zapeli za oko njegovom vlasniku, Laurenceu Bellu, koji nije samo vlasnik ovog malenog kluba u Putneyju, već je i šef izdavačke kuće Domino Records. A Domino Records zaslužni su za otkrivanje upravo onih bendova s kojima smo ABO usporedili na početku teksta.

Nakon dva singla, 2004. objavljen je i njihov prvi, hvalospjevima ovjenčan album “Fur” (a taman nekako po objavi albuma gostovali su u zagrebačkom KSET-u) najavivši njihov blues-rock-folk stil s očitim utjecajem garage rocka 1960-ih i najboljih bendova post-punk ere ranih ’80-tih godina prošlog stoljeća, baš kao i krautrocka. No, ABO uspjeli su izbjeći klasičnu zamku i nisu ostali ‘zarobljeni’ u jednom glazbenom izričaju, već su na temeljima raznih stilova izgradili svoj vlastiti.

U ljeto 2005. zaputili su se u Nashville kako bi snimili svoj drugi album “Derdang Derdang” u produkciji Jacquirea Kinga (surađivao je, primjerice, s Tom Waitsom) odsviravši u 40-ak minuta jedinstvenu kombinaciju sirovog indie-rocka, bluesa uz zastrašujuće zavijajući, uvijek na rubu kombinacije urlanja i plača, u granicama razumljivosti, klaustrofobični vokal Sama Windetta.

Najčudnije od svega, nema na ovom albumu neke virtuozne svirke, fantastičnih solaža, raščlambi pjesama na kitice i refren, nema nekih turbo-zaraznih tema, čak ni sami tekstovi pjesama nisu ništa posebno, ali sama odlučnost melodija, nabrijanih hipnotičkih riffova i galopirajućeg bubnjanja – baš poput nekih marševa gdje jednostavno morate hipnotički koračati i koračati – čista sirovost i beskompromisnost svirke uzdiže ovaj album visoko iznad sličnih ostvarenja, jer nemoguće je nadmašiti udarni trokut svakog rock benda: gitara, glas, bubanj, bas. I premda u svakoj pjesmi očekujete kako će svaki tren utonuti u monotoniju, prepoznatljivost, ponavljanje, pa čak i dosadu, sve od toga izostane.

A upravo se u tome krije ljepota ovog albuma: zamislite da u ruci držite čašu do vrha napunjenu vodom, a ruka vam drhti i svaki tren očekujete kako će se voda preliti preko ruba, ali to se nikako ne događa.

Naravno, netko će pripomenuti kako ABO zvuče upravo kao i bilo koji bend današnjice koji želi biti novi Franz Ferdinand (ili imitirajući njihov stil) i to je vjerojatno točno ako poslušate jednu jedinu pjesmu. No, ako poslušate album “Derdang Derdang” vrlo brzo ćete spoznati što ABO razlikuje od ostalih bendova:

“Cherry Lips“, “Dart For My Sweetheart” (nepotrebno preimenovana na kraju albuma u akustičnu “Harp For My Sweetheart“), fenomenalna “Cuckoo” i “Rituals” koja zvuči kao da je ispala iz nekog trash-zombie filma, svakako će vas uvjeriti zašto su ABO danas jedni od najboljih i najkvalitetnijih britanskih grupa koja od retro-elemenata stvara nešto posve novo i nadasve zanimljivo, bez ikakve proračunatosti.