Klasika nadjačala metal

Dugo iščekivani album Theriona, nasljednik “Gothic Kabbalaha” (2007.), prije bi bio kraj jedne, nego početak neke nove ere. Dakako, tu aludiram na gotovo u potpunosti promijenjenu postavu, koja bi u nekim slučajevima mogla označiti zaokret, no ovdje nije tako.

U biti, članovi Theriona su ionako oduvijek potrošna roba, a jedina konstanta i onaj koji je ‘odgovoran’ za sve je Christofer Johnsson.

I sada je autor većine glazbe za album, malo su participirali pjevači Thomas Vikstrom i Snowy Shaw, te Peter Karlsson, dok kompletne lyricse potpisuje Thomas Karlsson. Pjesme su, dakle, nastajale u dužem vremenskom periodu, ima ih iz vremena snimanja prošlog albuma, i kad su stavljene na isto mjesto dio ih izgleda kao bonusi, neobjavljeni materijali, B-strane singlova i tome slično.

Bez nečeg značajnog, bez grandiozne pjesme, bez kolosalne cjelovitosti i nedjeljivosti na koju smo navikli. Kao nešto čemu nije bilo mjesto na kvalitetnim zadnjim albumima, uz spomenutog, još i na “Sirius B” i “Lemuria”. Nije da je ovo loš album, to nikako, ali da nije u rangu velike većine Therionovih, to je dojam koji ga prati otkako sam ga prvi puta čuo.

Meni je došao kao “Deggial” nakon “Vovin” i “Theli”. Dakako, mislim u kvalitativnom smislu. Iako, novi Therionovi albumu uvijek su materijal za dublje razdiobe i razmišljanja, pa je to dio u kojem se niti ovdje nije zakazalo.

No čini se kao da mnoge stvari, poput vokalnih interpretacija, (pre)melodijskih izražavanja, pa čak i gitara, djeluju istrošeno, nikako ne bezlično, ali u odnosu na ranija tri albuma nimalo ohrabrujuće.

Tako je omjer gotičkih temelja, barokne infrastrukture i klasične gradnje kao nikada dominantan nad metalnom glazurom. Što dakako, nije problem, i nije uopće bitno i presudno u finalnoj prosudbi, jer se tako nešto u konačnici može i tretirati kao progresija.

Problem je veći što se u klasičnim dijelovima previše prostora dalo, recimo, vokalnim interpretacijama naspram orkestralija, kad se već odlučilo krenuti u tom smjeru, pa se ponekad, pogotovo u zborskim izražavanjima, stječe dojam natjecanja između ženskih i muških formacija. Prenakrcano je to.

Sličan je slučaj i s individualnim izvedbama, gdje se gomila pjevanja izmjenjuje, ponekad i kao bez nekog pravog redoslijeda, pa se bit, suština izvedbi i važnost lead vokala dosta gubi. U biti, prije bismo rekli da je takvo izražavanje inferiorno u odnosu na grandiozne, totalno ‘naepizirane’ zborske dijelove. Možda baš zato pjevanja djeluju nekako najviše potrošeno.

A već i sama kombinacija soprana, basa i tenora, s povremenom ispomoći, bila bi sama po sebi dovoljna, no bilo zborska, bilo individualna ubacivanja i ‘dobacivanja’ donose dojam djelomične zbrčkanosti, pa se zna pogubiti i njihova najveća vrijednost – kontrast između ‘čistih’ ženskih i dubokih muških napjeva, pripjeva i ispjeva.

U prijevodu, kao da se ne zna tko je gazda, a i kako bi, kad se, osim dvadesetak soprana i mezzosoprana, tenora, basa i baritona, što u zborskom, što u solo angažmanu, ‘posuđuje’ još nekoliko vokalnih gostiju s istim mogućnostima, odnosno glasovnim karakteristikama, pa je naglasak albuma upravo na vokalima. Ili kako znamo reći za gitare, tako ćemo ovdje malo modificirati i istaći da je ovo vokalno orijentiran album.

Naravno, nije problem što ih ima, ali jest da ih nije baš dobro čuti u neograničenim, čak bih rekao i pretjeranim količinama, računamo li da se i oni sami, unutar svojih struktura, dosta modulativno izražavaju. Točnije, iako je tako uglavnom, naglasak im nije isključivo na strani opernih izričaja, što posebice vrijedi za sopranistička pjevanja, koja ne ‘izvlače’ stalno maksimum.

Gitaristička baza je dobra, no osjetno slabija nego na prošlim albumima, nedostaje više žestine, više svježine, a i, što je još važnije, više mašte, pa tako nešto ‘siroviji’ sound u nekim pjesama ispada kao nešto što se trebalo daleko više čuti.

Toga pak ima najviše u ‘popratnim’ instrumentalnim izražavanjima, pa se stječe dojam da su se gudački (viola, violina, čelo), te naročito puhački (truba, trombon, oboa, rog, flauta, fagot) instrumenti mogli puno bolje iskoristiti (kao recimo u ponajboljoj pjesmi “King Of Edom“, folk-progresiviziranoj, s dosta klavira, violina, akustika, te najizraženijim gudačkim i puhačkim angažmanima).

Zadovoljavajući je omjer flauta, timpana i mandolina, koje se pojavljuju s vremena na vrijeme, flaute ponajviše, i nekim pjesama daju snagu i vedrinu s folklornim melodijama i ambijentalno/orijentalnim ugođajem, potiskujući mističnost. Isto tako, iako je album ritmički raznolik, sa zavidnim rasponom glasnoće, ima možda malo previše uspavljujućih, baladnih ritmova, koji znaju previše potisnuti lebdeću ugodu. Ali da se izdržati.

Orkestralni je uvod u naslovnu pjesmu “Sitra Ahra“, koja djeluje nekako ‘prejeftino’, premelodično, s mekanim solom i marširajućim bubnjem, a od jačih komponenti tu se svakako ističu riffovi i snažan zborski angažman u refrenskom dijelu.

“Land Of Cannan” najduža je i najbolja stvar na albumu, s timpanima i mandolinom koja nas vozi malo prema dalekoistočnom melosu, prirodnijim soundom klavijatura, s iznenađujuće ugodnom međuigrom harmonike, flaute, akustika i staloženog bubnja, folklornih, malo i kabaretskih melodija, te s jakom mističnom-kaotičnošću u vokalnim dijelovima.

“Kali Yuga III” valjda je neka poveznica sa “Sirius B”, jedna relativno slabašna pjesmica, bazirana na vokalima, pardon, zborovima, distroziranijim riffovima, nešto sampleova, klavijatura s Hammondovim soundom, orgulja i finala koja obilježava klavir.

Pjesma koja se u drugom, kraćem i ne pretjerano strukturaliziranom dijelu albuma posebno izdvaja je “Din“, koja kroz žestoke ritmove, polurežeće muške, skvičave ženske vokale i blastebeat podsjeća na neka davna Therionova vremena.

Klasičarski akustični početak potpomognut s basom, klavijaturama i ženskim zborom obilježje je završne “Children Of The Stone/After The Inquisition“, pjesme s dominirajućim baladnim, pomalo i mlitavim ritmovima, koju iz žrvnja dosade izvlače jaka gudala u središnjem dijelu i relaksirajući, ‘dječji’ zbor, te izrazito melodične i progresivnom rocku nagnute klavijature.

Iskreno, ne mogu reći da me novi Therion razočarao, jer onda bih lagao, ali da sam očekivao više, to moram reći. Nisam baš bio siguran da će biti toliko dobar kao prethodnik, no nadao sam se da bi mu bar “Sitra Ahra” mogla biti blizu. No nije u tome uspjela.

E sad, kako je “Gothic Kabbalah” vjerojatno jedno od najboljih Therionovih izdanja uopće, možda smo zbog toga i prema novom albumu malo prekritični. Možda ćemo ga za godinu-dvije sagledavati na drukčiji način, no ono što se sada čini je to da je ocjena dobar nekako najrealnija.