Klasika, metal i folklor na istoj cesti

    1089

    Diabvlvs In Mvsica

    Argia

    Datum izdanja: 11.04.2014.

    Izdavač: Napalm Records

    Žanr: Power Metal, Symphonic Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Et Resurrexit (Libera Me)
    2. From The Embers
    3. Inner Force
    4. Furia de Libertad (feat. Ailyn Giménez)
    5. Maitagarri
    6. Sed Diabolus
    7. Spoilt Vampire
    8. Eternal Breeze
    9. Mechanical Ethos
    10. Encounter At Chronos’ Maze (feat. Thomas Vikström)
    11. Indigo
    12. Healing
    13. Horizons

    U periodu od prošlog, “The Wanderer” albuma, i ovog ovdje, Diabulus In Musica uspjela je promijeniti 3/5 postave, pa su tako pjevačica Zuberoa Aznárez i klavijaturist Gorka Elso u gitaristi Alexeyu Kolyginu, basisti Odei Ochoai i bubnjaru Davidu Carrici dobili novo društvo.

    S obzirom da je Zuberoa/Gorka osovina oko koje se vrti i događa sve važno u ovom bendu, novo studijsko djelo nije se puno udaljilo od osnovnih crta, koje su karakterizirale ona prije. Kombinacija power, gothic i heavy metala s više nego značajnim obimom orkestralnih dijelova i ovoga puta je smjesa oko koje se ova španjolska ekipa najviše vrtjela.

    Dakle, spona žestokih, hevijaneriziranih riffova i snažnih, postojanih ritam sekcija, sa orkestralijama punih žudnje, ugodnim melodijama i uozbiljenim kompozicijama okrunjenim nosivim cathchy refrenima, nešto je najopćenitije što se može reći o ovom albumu. Detaljnije, “Argia” je u odnosu na prethodnike bogatiji album, s izraženo organskim soundom, raskošnijim orkestralijama, raznolikijim gitarama, s većim utjecajem srednjevjekovnih/folk melodija i dramatičnijim atmosferom, a i strukture pjesama su nešto raširenije, sa štogod zahtjevnijih figura. Prije svega, veći je značaj dat vokalnim sekcijama, puno je raznolikosti među njima, bilo da se radi i solo ili pratećim pjevanjima. Pa tako ženski vokali variraju od uobičajenih, rockersko/metalnih, pa do opernih ‘šablona’, dosta je ‘beauty and the beast’ obračuna nježnih ženskih, s osornim muškim growlovima, a velik je utjecaj i zborskih pjevanja, jednako muških i ženskih, kao i onih u mješovitim varijantama.

    Također, pjesme u sebi nose različitosti tempa, sukladno tome i raspoloženja, koje varira na relacijama od nježnih, emotivnih, pa sve do grubih, surovih i neotesanih dijelova. Što će reći da su pjesme konstruktivne, zahtjevne, a samim tim i puno napetije. Ili dramatičnije. Uglavnom, i dok se zadnjih godina sve više symphonic (i) gothic metal bendova okreće komercijalnijem zvuku i manje zahtjevnim pjesmama u potrazi za širom publikom, Diabulus In Musica na ovom albumu od toga bježi ‘k’o vrag od tamjana’.

    Muziku podržava

    Sve je to dovelo do težeg, tvrđeg i heavy zvuka koji “Argis” u dobrom dijelu razlikuje od dva prijašnja albuma. Uvodna skladba/intro “Et Resurrexit (Libera Me)” kroz svoju teatralnost, atmosferičnost, naglašenu orkestralnost i ugodne folk melodije naznačuje da će ovo biti nešto drukčiji album. “From The Embers” je stvar sa sympho/power formama, sučeljavanjima sjetnih ženskih s razularenim muškim pjevanjima, ali i raširenom melodičnosti i privlačnim zborovima, koji obilježavaju i stvar “Inner Force“, gdje se ženska solo pjevanja u najvećem dijelu izražavaju u opernom formatu, uz puno ukusnih melodičnih riffova i znamenitih refrena.

    Furia de Libertad” otpjevana je na španjolskiom, a ugostila je Ailyn Giménez iz Sirenie, a inače je stvar s nešto destruktivnijim i sumornijim riffovima, prijatnim izmjenama ženskih pjevanja, (izo)obiljem orkestarlija, te epskim prizvukom u završnom dijelu, uz muške i ženske zborove. “Maitagari” je stvar laganog i srednjeg ritma, s naracijom i emotivnim ženskim pjevanjem, epskim zborovima, suptilnim folk melodijama koje odašilju flauta, perkusije i i akustike, ali, isto tako, ima i ponešto energičnijih gitarskih i bubnjarskih tonova, te izraženo dubokih titraja baseva.

    Encounter At Chronos’ Maze” je daleko najmračnija i najteža stvar srednjeg ritma, s najjasnije izraženim omjerom heavy/power metala i simfonija, obiljem grooveiziranih riffova, baražnog bubnjanja i zapaženom kolaboracijom Zuberoinih soprana, tenora Thomasa Vikströma, zbora i Gorkovih growlova, pa ta stvar ima jake operne ambicije i dosta nalikuje opusu Theriona.

    Uglavnom, Diabulus In Musica uspjela je ujediniti klasiku, metal i folklor, te otjerati strah kojeg većina mladih bendova ima zbog starijih kolega, uglavnom u želji da zvuče što drukčije od njih. Naravno, previše se toga dogodilo prije nego se ovaj bend 2006. okupio, pa 2010. počeo ozbiljno stvarati glazbu, tako da je teško reći da je udahnuo neku novu svježinu ishlapljelom symphonic-poweru. No da se razvija u pravilnom smjeru, to bi se moglo naznačiti. Još da mu albumi ne traju skoro 57 minuta…

    Muziku podržava