Klasičan ‘classic’ death metala

Kolijevkom američkog death metala oduvijek je smatrana Florida, otkuda dolaze mnogi utemeljitelji tog ‘opakog’ metal podžanra, poput Obituaryja, Deatha, Deicidea ili Cannibal Corpsea. No, i u drugim se dijelovima Amerike svirao kvalitetan death, što dokazuje Baphomet, osnovan 1987. godine u Buffalu, NY.

Pod tim imenom bend je objavio dva albuma (“Inheritors Of The Dead” 1990. i “The Dead Shall Inherit” 1992. godine), da bi ga nakon toga promijenio Banished, jer je u Njemačkoj postojao bend s takvim imenom (danas ih ima i više). Banished je izdao još jedan album, “Deliver Me Unto Pain”, i to 1994. godine, što je bilo posljednje njegovo ostvarenje, obzirom da je nakon toga došlo do raspada.

A upravo su prva dva albuma isticana kao jedni od kultnih ostvarenja death metala, i u vremenima procvata deatha uživali su dosta jaku potporu među fanovima. Vjerojatno je to jedan od glavnih razloga što se Peaceville Records odlučio na reizdavanje ovog albuma. Iako sumnjam da je sadašnje vrijeme previše pogodno za plasman ovakvih albuma, ipak vrijedi podsjetiti da se ovdje radi o jednom dosta dobrom death metalu, sa svim njegovim osnovnim karakteristikama.

Dakle, duboki vokali, blastbeating i spušteni gitaristički riffovi, za koje ipak moram istaknuti da su dosta melodičniji nego je u vremenima originalnog izlaska ovog albuma to bilo karakteristično.

Isto tako, većina od deset pjesama skladana u sporijem, umjerenijem ritmu, što također nije baš bilo uobičajeno, a dobar bi ih se dio, da su kojim slučajem nastale desetak godina kasnije, mogao uspoređivati sa modernim death/thrashom. I to u prvom redu radi ritmova, a pogotovo zbog sounda gitara, koji je dosta razumljiv i poprilično slušljiv i razgovjetan, što baš i nije bio čest slučaj u početnim periodima death metala. Uostalom, nije mu bez razloga redovito lijepljena etiketa ‘brutalnog’ ili ‘ekstremnog’ metala.

Kod ponovnog izdavanja albuma uvijek se posebna pozornost posvećuje preproduciranju, s čime se u mnogim slučajevima zna pretjerati. Ovdje to nije slučaj, jer, iako se osjeća modernija tehnologija, produkcija je rađena na polusirov, gotovo originalan način, tako da niti s te strane materijal nije bitnije izgubio na vjerodostojnosti. Materijal kojim su njegovi fanovi, koji su ga u vremenu izlaska možda nabavili na LP-ju, sada dobili priliku da to isto naprave, ali u luksuznijem izgledu.

Da su u Peacevilleu bili ozbiljniji i odvojili još koji novčić, našlo bi se tu mjesta i za booklet, koji bi u ovakvim slučajevima trebao biti obvezan i za uvodno iznesene teze donio puno više prostora, a i samim tim (re)izdanje bi postalo atraktivnije za nabavljača. Iz tog razloga pola ocjene niže ide na račun izdavača.