Klanovi nakratko uskrsnuli

Trideset godina staža i četrnaest albuma studijska je rekapitulacija karijere jednog od najdugovječnijih heavy metal bendova, a četrnaest je godina trebalo da se Chris Boltendahl ponovno okuša u skladanju albuma vezanog uz svoju preokupaciju, škotsku povijest i mitologiju.

Iako “The Clans Will Rise Again“, za razliku od “Tunes Of War”, nije konceptualnog karaktera, nazivaju ga njegovim nastavkom, s obzirom da je i on vezan uz Škotsku, koju Chris, kako je i sam mnogo pita rekao, godinama proučava, a čime ga je ‘zarazio’ Tomi Göttlich, basist benda u najvećem dijelu devedesetih.

Na toj je podlozi nastao i ovaj album, a s njom su se moguće pokušala vratiti vjerojatno najslavnija vremena benda, ona u kojima je objavljen “Tunes Of War”. Pokušala da, uspjela nikako ne, no nakon nekoliko relativno slabih albuma, ovaj bi se mogao ubrojiti u kategoriju boljih nakon “Excalibura”.

Što je u svakom slučaju za pohvalu, samim tim da je prošlu godinu obilježio odlazak obaju gitarista, najprije Thile Herrmanna, koji je, doduše, u bendu bio tek od 2008., pa je puno teže pao odlazak Mannija Schmidta, koji je ‘u sedlu’ proveo skoro jedno desetljeće.

Novi gitarist Axel Ritt iz Domaina odmah se iskazao, s obzirom da je, zajedno s basistom Jensom Beckerom napisao gotovo kompletnu muzičku podlogu, koja je ‘složena’ na Chrisove tekstove.

Nema spora da je izražena ratničko-slobodarska atmosfera oplemenila sound, jednako kao i gajdaški dijelovi, bilo da su ukomponirani u (većinskim) solo dijelovima ili u instrumentalnu cjelovitost, koji pridonose autentičnosti. Uklopimo li to u ‘diggerovsku’ heavy-power formulu s jako puno gitarističkog rada, uz naglasak na odlične solaže s tek nekim nespretnostima i nepotrebnim zapetljavanjima, razornog bubnjanja svih omjera i hrapavih vokala, dolazimo do zaključka da je ovo ipak nešto bolji, ili u najmanju ruku zanimljiviji i intelektualniji album od zadnjih četiri-pet.

Također, heavy melodije dobile su na snazi, catchy izražavanja se drže pod kontrolom, riffovi se čine oštrijima i snažnijima, refreni su direktniji, sočniji, potpomognuti back vokalima, gajdama, dok breakovi ili međuigre, jednako kao i izmjene ritmova, zadržavaju teatralnost na zavidnom nivou. S gajdama, akustikama i klavirom izbjegnuta je mogućnost ‘preslikavanja’ uvodnih dijelova pjesama s jedne na drugu, te je u nekoliko navrata prekinuta dominacija klasičnog riff/drum početka pjesme.

Kojih je nekoliko zanimljivijih od ostalih, iako se čini da ih ima previše, i da bi ‘priča’ trebala biti zaokružena uvodnim instrumentalom “Days Of Revenge” i “The Piper McLaud“, s gajdaško-orkestralnim, ‘škotlandiziranim’ okruženjem punim dramaturgije.

Tako ispada da je barem jedna pjesme previše, doduše ne zbog trajanja albuma, koje je razumne 53 i pol minute, nego isključivo zbog njihovog broja. Što naravno ne znači da je zadnja za ‘otpis’, no našlo bi se nonih koje bi za neko vrijeme mogle poslužiti u svrhu nikad objavljenih, na nekoj budućoj kompilaciji s B stranama singlova, live i demo naslova.

Akustični početak tek je uvod u speed-power-heavy naslov “Hammer In The Scots” s vokalnom suradnjom u refrenima, te brzim i jasnim solom, koji se u narednom naslovu “Highland Farewell” miksa s gajdama, slično kao i u središnjem dijelu ove melodic heavy pjesme s vrlom moćnim riffanjem, koja možda i najbolje dočarava što se željelo reći (i postići) ovim albumom.

Brzina, glasnoća, ‘jureći’ ritmovi i supermelodični solo, odlike su pjesme “Rebels“, koja, da se malo dotaknemo tekstova, govori o odbijanju vikinške invazije. Jedna od zanimljivijih priča krije se u još jednom ‘brzancu’, pjesmi “Spider“. Ona naime, opisuje legendu o Robertu Bruceu, koji je noć prije nego što se borio kod Bannockburna proveo u špilji, a kako nije mogao mogao spavati gledao je pauka na krovu pećine i zamijetio kako se pauk muči s pletenjem mreže.

Pokušao je šest puta, a uspio sedmi, na što si je Bruce rekao: “To je poput mene. Pokušao sam šest puta pobijediti u ratu protiv Engleza, sedmi puta ću pobijediti.” I jest. Još jedne akustike uvod su u sličnu joj “Execution“, snažan srednjebrzi riffični početak daje naslutiti da nakon njega dolaze power-baladni ritmovi naslovne pjesme “The Clans Will Rise“, s preskakajućim heavy solažama.

Također balada, ali neusporedivo kompaktnija, kompletnija i raznovrsnija je “When Rain Turns To Blood“, također ispunjena akustikama, ali i bas solom, kontroliranim riffanjem, otužnim solom, te tragičarskim klavijaturističkim finalom.

S obzirom na nedostatak ovakvih pjesama, koje bi se više uklapale u priču o Willamu Wallaceu, ne znam bi li album bio pogodan za soundtrack film tipa “Hrabro srce”, a također ne znam točno hoće li ovaj album biti prihvaćen od fanova benda zato što je dobar ili zato što vraća u neka stara, bolja vremena benda.

Iz jednostavnog razloga što mi se obje opcije čine razumnima.