King Gizzard and the Lizard Wizard: Boogie zajebancija

Vjerovali ili ne, pauza između albuma King Gizzard and the Lizard Wizard trajala je čak 16 mjeseci, što je daleko najduži period bez albuma, po prvi put da je ona trajala duže od godinu dana… Slobodno možemo reći da su si potpuno zasluženo uzeli duži studijski odmor, s obzirom na čak pet albuma u 2017., iako je i ovih 16 mjeseci pauza za koju slobodno možemo reći da je kratka, kada pogledamo moderno izdavaštvo.

Upravo se u 2017. dogodio potpuni proboj benda na svjetsku scenu. Iako su značajniji proboj imali s izvrsnim albumom “Nonagon Infinity” godinu ranije, s pet albuma i niz nezaboravnih nastupa obilježili su 2017., pa ne treba čuditi što su nastavili svirati praktički cijelu 2018., u kojoj sam ih gledao još dva put uživo, s time da su im festivalski nastupi par koplja slabiji od onih klupskih, što su dokazali i nastupom u Münchenu.

Za ovu godinu najavili su skroz novi show uživo, a sve je krenulo s par neuobičajenih singlova. Upravo s ta tri najavna singla pokazali su da se na novom izdanju kreću igrati s boogiejem, prvo malo u elektronskom điru s “Cyboogie”, a potom i poluakustičnim momentima “Fishing for Fishies” i “Boogieman Sam”, s kojima su se djelomično vratili u eru albuma “Paper Mâché Dream Balloon”.

Ono što smo mogli svesti već tad pod zajednički nazivnik jest da se Gizzardi i dalje dobro zajebavaju i uživaju u onome što rade. Ove pjesme, a tako i sam album, obiluju opuštajućim tonovima koje će malo tko pamtiti duže vrijeme, ali će uvijek biti ugodna muzika u pozadini. Teško da se ovim albumom mogu odbaciti daleko, jer album je samo simpatičan i ništa više.

“Fishing for Fishies” i “Boogieman Sam” su temelji albuma, većina pjesama je više-manje u tom điru, dok je “Cyboogie” izuzetak. U takvoj skroz retro atmosferi, mnogo toga djeluje zabavno, posebno pjesme poput “Plastic Boogie” koja zvuči kao neka hipijevska himna s kraja ’60-ih. Ipak, album ima previše prosječnih momenata koji sve stope u jednu cjelinu kojoj često tražiš kraj, a to rijetko može biti dobro.

Ako spojimo ovaj album, posljednji singl “There Is No Planet B” i izjavu o potpuno novom showu koji kreće iz Australije u šestom mjesecu, a najesen dolazi kod nas u Europu (Hrvatsku opet zaobilaze u dosta širokom luku), sasvim je sigurno da nam slijedi period u kojem će Gizzardi izdati još nekoliko albuma. Već sljedeći “Planet B” bi mogao biti odiseja thrashu ’80-ih, a tijekom posljednje klupske EU turneje, svirali su i neku novu surf stvar koja bi također mogla naslutiti neki novi smjer benda.

Sve u svemu, “Fishing for Fishies” je solidan album s kojim se nastavlja suluda priča o kreativnim Australcima koji praše sve što im padne na pamet. Ovdje je sve objedinjeno u neki psihodelični boogie s pjesmama kojima nedostaje malo snage za značajniji iskorak, ali ipak nije to tek puko izdanje koje su izbacili tek toliko da nešto izbacuju. Jasno se osjeća da su pomno radili na pjesmama jer svaka ima niz detalja koje su već predstavili na prethodnim albumima (najviše bih se dotakao “Sketches of Brunswick East” i “Polygondwanaland”), samo je sad drugačija slika koja nije toliko uspješna.

Rezime, jedva čekam sljedeće izdanje (koje će se vjerojatno zvati) “Planet B” i jesensku EU turneju. Za London su karte već kupljene.