Kevlar Bikini: Urlik iz izolacije za izolaciju

Ne znam kako vama, ali meni sve teže pada ova izolacija unutar četiri zida, pa mi vjerojatno zbog stanja svijesti sve više odgovaraju bučni i beskompromisni bendovi koji se ne libe ispucati sve iz sebe. Jedan takav je svakako i zagrebački Kevlar Bikini koji uskoro objavljuje novi, četvrti po redu album “OPT-OUTism”.

Bend je kroz album upravo isporučio sve ono što ga muči u današnje vrijeme, kao da je to borba njih i svijeta, odnosno ponašanja društva i pojedinaca u njemu. Možda izolacija i nije najgora stvar na svijetu, jer bi se tada mnoge stvari morale raditi na drugačiji, možda čak i bolji način.

To je sve isporučeno još jednom na beskompromisni način kroz deset skladbi koje pucaju po šavovima. “OPT-OUTism” je bijes na razmeđi hardcorea i noisea, s erupcijom zvuka od početka do kraja, uz urlikanje umjesto pjevanje. Baš takvo izdanje treba biti da te prodrma u ovo sjebano vrijeme.

Serotonin and dopamine scarce
Blame imbalance of chemicals for faintheartedness
The glass is half full, but half full of piss
No way on earth I can settle, settle for this

Ovo su uvodni stihovi albuma i jasna poruka svima da se svijet prebrzo mijenja na lošije i sve manje ljudi se osjeća spremnim živjeti takav život. Da je sve otišlo k vragu, znamo, ali zbog toga ne trebamo imati pognutu glavu, već pokušati napraviti i male promjene da bi svima bilo dobro. Kevlar Bikini su to odlučili poručiti kroz glazbu, a svatko od nas može slično napraviti u bilo kojoj sferi života.

Kako album odmiče, tako dobivamo sve brutalnije pjesme koje jasno pokazuju da je bend zreliji i zna kakav zvuk želi. Prošli su transformacije zvuka i formacija, mnoge stvari su se promijenile u ovih desetak godina postojanja benda, ali ipak ta zaokruženost zvuka, teksta i interpretacije Kevlar Bikini i dalje diže na pijedestal alternativnih bendova kod nas.

Posljednjih tjedana u albumima koje slušam nalazim paralele s trenutnom situacijom, iako su mnogi snimljeni znatno prije korona krize, pa me pomalo straši sama ta spoznaja koliko bendova je i bez nje uvidjelo da nam nema spasa. U tu priču se idealno uklapa i “OPT-OUTism” koji ne bira nikakva sredstva, nego puca direkt u glavu.