Karen više nije duh Jacka Whitea

“The Ghost Who Walks” iz 2010., nastao pod okriljem i vodstvom njezinog tadašnjeg supruga Jacka Whitea, za Karen Elson bio je prvi ozbiljniji izlazak u glazbene vode. Sve na tom albumu bilo je u bluzersko-gotičko-folkičnom mračnom stilu koji je Jack White promućurno, kao i obično, osmislio za svoju muzu. Karen Elson tada je bila upravo to – još jedan projekt iz radionice svestranoga producenta i glazbenika, lijepo upakirana priča i neočekivano pristojan album. Prošlo je sedam godina, White i Elson razveli su se, pa se nameće pitanje je li novi album “Double Roses” obračunavanje s prošlošću, i glazbenom i ljubavnom. Prema riječima same Karen, nije riječ o ljubavnom albumu ili takozvanom prebolijevanju razvoda. Tko god presluša album neka sam za sebe procijeni koliko je on ljubavan ili romantičan. Činjenica je da je on potpuno drugačiji od prvijenca, i stilom i zvukom.

Ovoga puta producent je Jonathan Wilson, poznat po radu s Fatherom Johnom Mistyjem i Conorom Oberstom. Od ostalih suradnika treba spomenuti Patricka Carneya (The Black Keys), Pata Sansonea (Wilco) i Natea Wolcotta (Bright Eyes). Zanimljiva je činjenica da na jednoj numeri gostuje Laura Marling, kao i Father John Misty.

Probrana i jaka ekipa bila je recept za pristojan album. Karen Elson zna pjevati, ima istančan ukus, no ipak ostaje dojam da je album mogao biti puno bolji i kompletiraniji. Svakako je riječ o korektnoj priči, no zanimljivost prvog izdanja, njegova suptilna kaotičnost i uglađeni mrak djelovali su privlačnije. “Double Roses” puno je ozbiljniji i ispoliraniji album, zasigurno zreliji. Izdanje balansira od laganijih do malo intenzivnijih numera, s jednom jakom melodičnom pop numerom “Call Your Name”, koja bi zaista i mogla biti indikator obračuna s duhovima Jacka Whitea.

Uvodna “Wonderblind” navodi priču u folk smjeru. Riječ je o baladi sa zanimljivim instrumentima koji daju stanovit ugođaj prirode, što zapravo prožima cijeli album, a ne treba zaboraviti da je na naslovnici albuma Karen na morskim valovima. Inzisitiranje na prirodnosti, neposrednosti i iskrenosti sasvim je oprečno artificijelnosti i teatralnosti prvijenca. Jednostavnost drugoga albuma dobar je korak za Karen, svakako promišljen, što se čuje u “Distant Shore” (na kojoj gostuju Laura Marling i Father John Misty) ili naslovnoj “Double Roses”.

“Why Am I Waiting?” predstavlja hrabar korak u budućnost i odlučnost reza s prošlošću, a ritmičnost instrumenata ukazuje na podvojenost prošlog i budućeg. Pred sam kraj albuma krije se najdojmljivija stvar, “Wolf”, koja iskreno govori o Kareninim demonima te je spretno upakirana u malo mračnije i melankoličnije ruho, sa senzualnim saksofonom koji zatvara numeru.

Nakon što je bila muza, Karen Elson odlučila je poći nekim drugim putem i zatvoriti stara i prokušana vrata. “Double Roses” ne mora biti ljubavni obračun, no svakako je glazbeni jer Karen je pokazala koliko ozbiljna može biti kao glazbenica, a ne samo duh Jacka Whitea.