Karakterističan live album karakteristično krivudave karijere

    1298

    Gene Clark

    Silverado 1975: Live and Unreleased

    Datum izdanja: 26.05.2008.

    Izdavač: Collector's Choice

    Žanr: Country, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Long Black Veil
    2. Kansas City Southern
    3. Spanish Guitar
    4. Home Run King
    5. Here Without You
    6. No Other
    7. Daylight Line
    8. Set You Free This Time
    9. She Darked The Sun
    10. In The Pines
    11. Train Leaves Here This Morning
    12. Silver Raven

    Prosječnom glazbenom konzumentu u 2008. ime Gene Clarka ne znači puno. Uporniji rock and roll arheolog će se sjetiti da ga je Tom Petty obradio na albumu “Full Moon Fever” 1989. ili da su ga Eaglesi obradili na svom prvom albumu, ili da je neko vrijeme bio član grupe The Byrds.

    Snimao je tamo neke solo ploče, tko će ga znati, nešto se baš nisu prodavale, a ni njegovih koncerata nije bilo previše.

    Otprilike godinu ili nešto više se najveća glazbena ajkula na svijetu David Geffen interesirao za njega, te je bio u to doba pod njegovom paskom, ali kad je Gene snimio ploču za tada ogromnih 100.000 dolara koja se nije prodavala, i uz to mu se baš i nije dalo na turneju, Geffen ga je najurio onako kako Zdravko Mamić daje cipelu Dinamovim trenerima. Uz pripadajući verbalni izričaj, naravno.

    Drugim riječima, Gene Clark je vjerojatno svjetski prvak u krivim odlukama vezanim za glazbu. Naravno, ako isključimo one koji se odlučuju slušati Coloniju.

    Muziku podržava

    Upravo zbog krivih odluka njegova karijera može se zvati promašenom. Doduše, nije baš da je samo on kriv po tom pitanju. Uvjerljivo najtalentiraniji član skupine The Byrds (da, tako je, talentiraniji i od Davida Crosbya, Rogera McGuinna te Grama Parsonsa), Clark je imao karijeru punu nelogičnosti, promašenih prilika, te pokakanih ljubavnih veza (od kojih se posebno ističe ona s dilericom droge tijekom Clarkovih zadnjih 14 godina života), alkoholnih delirija, strahova najširih vrsta (od kojih je strah od letenja najpoznatiji, a ni strah od javnih nastupa nije ništa manje notoran), ali i zadivljujuću količinu napisanih pjesama koje bi, da su samo naši estradnjaci čuli za njega, pokrali kao od šale.

    Preminuo 1991., u dobi od 47 godina, iza jednako tako urednog života je ostavio obimnu kolekciju snimaka koje bi vjerojatno izašle i prije, samo da su se nasljednici (ili oni koji su se takvima smatrali) uspjeli dogovoriti oko plijena. Pardon, prihoda od autorskih prava.

    Na ovom disku se nalazi zbirka snimaka sa koncerata koje su se snimile nakon što je par mjeseci ranije, u jesen 1974. izdao svoj najpoznatiji album “No Other”, na kojem je na svoj način prezentirao svoju viziju kozmičke američke glazbe, daklem, suludo hrabri miks glam rocka, countrya, folka, psihodelije te progresivne muzike umotan u pompoznu produkciju čovjeka skromnog imena Thomasa Jeffersona Kayea koja je stajala, pogađate, tada astronomskih 100.000 zelembaća.

    Snimala ga je tadašnja krema studijskih muzičara, a sam Clark je ponudio najenigmatičnije tekstove do tada, uz melodije koje su imale osobitu količinu mirnoće i uzvišenosti u sebi.

    Obzirom da je “No Other” bio sve samo ne skromna ploča, logika nalaže da posjetitelj koncerta na kojem se promovira takav album mora imati bar 2.5 kg pudera i to samo na licu, sjajne svemirske srebrne čizme koje se vide sa Mjeseca i imaju povišenje od barem 20-ak cm i da na koncertu neće slušat nekakvo jodlanje u pratnji dviju gitara i basa.

    I tu počinje priča o diverziji. Očekuje nas pravi nepretenciozan country live album intimne atmosfere s odlično usviranim pratećim duom gitare (Roger White) i basa (Duke Bardwell), bez bubnjeva, s povremenom usnom harmonikom, Clark izvodi pomalo čudan izbor pjesama iz njegove dotadašnje karijere.

    Uostalom, ambicioznije nije niti moglo biti, kada ga je Geffen nešto prije ove turneje nogirao (treba platiti i bend i šminku, otkud?). Na sceni se Gene osjeća ugodno (tako bar djeluje), stalno nešto dobacuje publici, a sve skupa zvuči dobro.

    Deficit ambicije (ili je to bio alkohol?) je umirio Clarkov uobičajeni strah od javnog nastupanja te zvuči kao zatvorena rođendanska zabava dobrih prijatelja.

    Pojednostavljene verzije pjesama “No Other” i “Silver Raven“, koje nisu izgubile niti gram svoje uvjerljivosti, oduzimaju argumente onima (a i takvih je bilo) da je album “No Other” trula ekstravaganca napušenih hipija, odnosno govance umotano u sjajan celofan.

    A tu su još i rani dragulji radikalno preuređene, ali ni malo manje sugestivne “Set You Free This Time” i “Here Without You” poznate iz repertoara The Byrdsa, dok je njegova najpoznatija, antiromantična “Feel A Whole Lot Better” izostavljena kao i bilo što s njegovog najkomercijalnijeg albuma “Roadmaster” (doduše, “Roadmaster” je bio izdan samo u Nizozemskoj gdje je harao top-listama, dok ga se u SAD nije moglo nabaviti regularnim putem, a i danas je rijetkost).

    No zato su tu “Train Leaves Here This Morning“, “Spanish Guitar“, “Daylight Line” i “In The Pines“, koju će transformirati podjednako beskrajno talentiran i sebemrzeći tip imenom Kurt Cobain u “Where Did You Sleep Last Night“.

    Obzirom da Clark nikad nije držao koncerte kao što to radi Dylan, kao i da su njegovi resursi snimaka prilično nesavršeni, ovo je vjerojatno najviše što nam se može ponuditi. Koncepcijski čudan, ali svejedno dirljiv, “Silverado ’75” je Clark u svom najkarakterističnijem izdanju, komplicirano jednostavnom, daleko od očiju mainstreama, ali blizu srca svojih poklonika.

    Dajem mu pola ocjene više jer dok ga slušam, uvijek se rasplačem nad Clarkovom tužnom životnom pričom.

    Muziku podržava