Kaotično-harmonična apokaliptičnost

Moram biti iskren i priznati da sam na ovaj odličan norveški bend već pomalo zaboravio, a čak sam i u rijetkim prisjećanjima na njega pomislio i da se raspao. No, to se na sreću nije dogodilo i Madder Mortem je objavio četvrti studijski album, i to nakon dužeg vremena, točnije, nakon četiri godine.

U međuvremenu je došlo i do promjene izdavačke kuće, te je Century Media, koja je objavila uspješne albume “All Flesh Is Grass” 2001. i “Deadlands” 2002. godine, zamijenjena britanskim Peaceville Recordsom.

Ta se promjena nije odrazila na kvalitetu muzike ovog podosta unikatnog benda, koji je gothic metalu udahnuo novu dimenziju. Točnije rečeno, dodatno je obogatio njegov sound. Tako je i “Desiderata” mračni, atmosfersko-apokaliptični gothic metal s elementima dark doom, a u manjem vokalnom obimu i death metala. Iako nema puno sličnih bendova, nešto nalik Madder Mortemu svira The Sins Of Thy Beloved.

Najznačajnija karakteristika i ovog albuma su odlični Agnetini vokali, različiti od velike većine gothic metal bendova koji ispred mikrofona imaju ženu. Njezini su naime, dosta su dublji, tamniji, epičniji, ali nisu zaobiđeni niti varijante sa osjećajnijim izvedbama. Također, uz klasične gothic heavy doom gitare, treba istaknuti i povremeno korištenje death vokala. Istina dosta rijetko, ali i oni su nazočni, te ih se svakako treba spomenuti, čisto iz razloga da se prikaže kako je ovaj materijal doista skladan na inteligentan, do u detalje razrađen kaotično-melodično-harmoničan način.

Melodičnost albuma otkriva se u prvoj pjesmi “My Name Is Silence“, koja je logičan izbor za prvi singl i spot, te u “Cold Stone“, u kojoj su vokali daleko najnježniji. Svu skladateljsku raskoš dočarava pjesma “Changeling“, koja u svojem srednjeg ritmu izmjenjuje dvogalsno female i growl pjevanje, doomerski spuštene, sjetne gitare, i sve to umotano u visoku razinu dramaturgije.

Vrijedi svakako istaknuti i naslovnu stvar “Desiderata”, koja sadrži najčišće, heavy gitare s finom solažom, te možda i najneobičniju od svih, posljednju na redu “Hangman“, koja kreće s laganim jazz ritmom, a nakon toga poprima većinu od iznesenih karakteristika.

Tekstualna se tematika, koju je u kompletu radila Agnete i dalje se bazira na apokaliptičnim, sumornim temama, pa je u skladu s tim album skladan i s muzičke, gore opisane strane. A da ovaj album ne nudi ništa previše veselog i optimističnog, daje naslutiti već i sam cover, kojeg je i ovoga puta radio Christian Ruud. No, to nikako ne treba oneshrabriti nikoga tko se dvoumi oko njegove nabavke.

Iako je teško za očekivati da će ovakva muzika naići na plodno tlo kod većine obožavatelja modernog gothic metala, ipak bih im preporučio da ovo čuju, jer nudi nešto drukčije nego je to uobičajeno. Istina da ima manje melodija, teže je probavljivo, ali je zato itekako dobro, pogotovo ako se od preslušavanja ne odustane nakon prvog pokušaja.