Kaotični retro-rock Britanci

Urnebes i kaos koji su izazvali takozvani retro-bendovi na MTV-u i u CD-tekama ‘super-kul-zanimljive’ ekipe dobili su još jednog člana. Ne znam baš da se vrte u udarnim terminima i u najgledanijim emisijama, ali Black Mountain traže svoj prostor pod vedrim rokerskim nebom. Nakon snimanja albuma s nekolicinom britanskih bendova (Pink Mountaintops, Jerk With A Bomb) glavnim skladatelj i vokal Stephen McBean postao je nezasitan.

Skupio je ekipu na instrumentima, nabavio curu Amber Webber koja će pjevati zajedno s njim i uletio u studio. Napravili su psihodeličan, kaotičan i zabavan rock album koji je svoje temelje našao u Black Sabbath. Ipak, za razliku od većine rock/metal bendova čije se pjesme debelo baziraju na riffovima od Tony Iommia, Black Mountain i po starinskom zvuku odaju priznanje 60′ i 70′ godinama.

Budući da dečki dobro sviraju imali su više nego dobru podlogu za glazbeno eksperimentiranje i improvizacije, ali velik broj već postojećih nostalgičnih rock bendova natjerao ih je da u svojoj originalnosti nekad pretjeraju s kaosom.

Na prvoj “Modern Music” duboki prljavi saksofon i bubnjevi vode pozadinu ženskim i muškim vokalima koji viču “Another pop explosion!”, a “Don’t Run Our Hearts Out” je odlična kombinacija čistog Black Sabbath riffa, bubnjeva iz The White Stripes i stoner rock dijela kao kod QOTSA. Miješaju se dalje psihodelični Pink Floyd dijelovi, čisti prljavo rokerski, pa i malo The Rolling Stones igrarija na “No Satisfaction“.

Malo lakša “Set Us Free” s jako jednostavnom melodijom i zvukom kao da je s nekog kasnijeg albuma Pearl Jam, radi zatišje pred dance rock poslasticu “No Hits“. Pljeskanje ritma, bass gitara i pjevanje čine pjesmu skroz različitom od ostatka albuma i uvodi nas u malo drugačiji dio albuma. 8 minutna “Heart Of Snow” s laganom gitarom i ugodnim ženskim glasom ostavlja dojam kao nikako da konkretno počne, pa ju tek malo glasniji klimaks odvede prema zadnjoj “Faulty Times“.

Uvijek mi je bilo najlogičnije da bend odluči na kraj albuma staviti neku upečatljiviju (ili čak najbolju) pjesmu s albuma, ali zadnje vrijeme to jako rijetko viđam. Vjerojatno su ljudi boje da nitko neće ni preslušati album do kraja i tako propustiti njihov najjači adut. Ovdje je slučaj da ispipavaju našu strpljivost jednoličnim klavijaturama, da bi tek nakon ‘sitnih’ 7 i pol minuta pjesmu probudili i ubrzali ritam.

Možda je to opet dio njihove nepredvidivosti, ali je činjenica da je prvi dio albuma dosta bolji. Na kraju se mogu opisati kao neki barski bend na koji bi trebalo dobro pripaziti jer bi mogli pred kraj koncerta poludjeti sa svojom zaigranošću, jer često pokazuju da njihova kreativnost ima široke granice.

Takva se misao sigurno provlačila i posjetiteljima zadnje Coldplay turneje na kojima im je Black Mountain bio predgrupa. Sigurno čudna kombinacija. Jer, budući da su im pjesme dosta različite jedna od druge, možda bi ih bolje bilo spojiti s nekim lakše drogeraškim trenucima nekih modernijih Pink Floyda.

Na kraju opet ispada da jako zanimljiv bend mora dosta znoja proliti da bi se ukrpali u bilo koji već pretrpani smjer u glazbi. Šteta, al možda me i iznenade. Jer dobro su iskombinirali stvari koje slušaju, ali bi sami sebe trebali još malo iskristalizirati. Možda drugim albumom…