Kao da je sve nastalo u nekoliko sati…

Simpatičan frontmen Maximo Parka nedavno je izdao svoj solo prvijenac. Bolje da nije…

Paul je tijekom godina složio pregršt nesretnih ljubavnih skladbi koje je želio objaviti. Prije nekoliko mjeseci prilika se otvorila i Paul ju je iskoristio s albumom “Margins“.

“Margins” je na tragu radova Maximo Parka, ali (ovaj ‘ali’ bismo mogli pisati velikim slovima) nema niti približno onu draž koju ima spomenuti bend jer su pjesme podosta manjkave, dosadne, loše isproducirane, nimalo zabavne… Jednom riječju, slabe… Jako slabe…

Zamislite si gadan prekid i onda o njemu razmišljate četiri godine da biste konačno cijeli svoj jad i čemer izbacili na danje svjetlo… U tom periodu naravno da vas prođe sva tuga i bol, dođete u stanje ravnodušnosti, a baš bi ta ravnodušnost mogla najbolje opisati cijeli “Margins” jer točno tako zvuči, kao da Paula boli ona stvar za ove pjesme, da ih je izdao samo zato što su već dugo bile neiskorištene u njegovoj pjesmarici.

Tome u prilog ide i užasna produkcija koja zvuči kao da se snimalo u podrumu, tek povremeno u nekoj sobi, kilometrima daleko od normalnog studija. Pjesme imaju bendovski štih, ali su ogoljene skoro na minimum, pa često zvuče kao demo verzije pjesama koji bi bend trebao nadograditi u svoje melodične hitove. Zbog svega toga album zvuči kao da je nastao u nekoliko sati, a trebalo je četiri godine što je totalno poražavajući podatak.

Inače, album uopće ne kreće loše jer “North Atlantic Drift” je solidna balada (jedna od rijetkih koliko-toliko dobro aranžmanski posložena) koja vuče cijeli album, ali već s “The Crush And The Shatter” se osjećaju svi gore navedeni problemi, a pjesma bi s normalnim zahvatima bila perjanica albuma.

Kako vrijeme odmiče, pjesme se nižu, a svakom novom skladbom pojačava se želja za promjenom CD-a jer “Margins” zvuči kao nedovršen album.

Teško mi je vjerovati da je itko mogao objaviti nešto ovako manjkavo, posebno u ovo vrijeme kad iz svakog grma u Britaniji iskaču po barem tri ‘najbolja benda na svijetu’, a “Margins” po niti jednoj od osobina ne zadovoljava zahtjeve moderne pop-rock hiperprodukcije.

Nadam se da će Paul brzo okrenuti stranicu solo karijere i opako upregnuti moždane vijuge s partnerima iz Maximo Parka jer nitko ne želi slušati neka polovična izdanja, već samo punokrvne indie rockačine kakve su znali napraviti. “Margins” je daleko od toga, a ne može ga se niti staviti u neku drugu ‘ladicu’ jer u previše slučaja pokušava biti ono što jest (indie rocker), ali ne uspijeva.