Muse
Drones
Datum izdanja: 08.06.2015.
Izdavač: Warner Bros. Records / Dancin Bear
Žanr: Alternative, Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Muse trenutno spada među najveće rock atrakcije, a i ponadali smo da će na ovogodišnjoj turneji posjetiti i Zagreb, što se, nažalost, neće dogoditi. Utjeha je novi album “Drones“.
Kad pogledamo unatrag par albuma, trojac je sa svakim albumom želio napraviti skroz novu priču, svaki album je imao svojevrsni koncept kojeg su se držali. I “Drones” ima takvu priču. Ovaj put su uzeli različite teme koje možemo svesti pod zajednički naziv ‘ekološka kriza pred treći svjetski rat’, tako ga je barem Bellamy najavio.
Utjecaji na novom albumu su jasno izraženi na spomenutim albumima, to je jedan space rock koji ima veliko uporište u glam rocku uz malu dozu eksperimentalnosti i elektronike, a sve dolazi do finog izražaja zbog vrlo zanimljivih vokalnih interpretacija koje često zvuče kao da su ispale iz neke opere.
Moćne gitare i ritam sekcija jesu i dalje vrlo dobar temelj za nove pjesme Musea, ali se jednostavno osjeća zamor materijala, odnosno, manjak novih ideja. Tu je “Drones” pao kao rijetko koji album benda do sada. Šteta, jer najavne pjesme su pokazale da bi novi album mogao doseći rang sad već kultnog “Black Holes and Revelations”, ali očito je to bila samo malo bolja navlakuša jer su to ujedno i tri najbolje skladbe s albuma koje miljama odskaču od ostatka.
Upravo te pjesme (“Dead Inside”, “Psycho” i “Mercy”) otvaraju samo izdanje, dok se između njih ubacila i minijatura “[Drill Sergeant]” koju niti ne možemo nazvati pjesmom. Kad imaš takav udarnički početak, osjećaš da bi album mogao biti u cjelosti takav, zaokružen i moćan, ali već sa sljedećim pjesmama tenzije albuma padnu i kako odmiče dalje, ta situacija je sve jasnija i jasnija.
“Dead Inside” je skladba koja bi vrlo lako sjela na prošli album “The 2nd Law”. To je jedna mračnija pjesma sa zanimljivim elektronskim dodacima, a posebnu draž skladbi daje Bellamyjeva gitara i vokal koji pokazuje što sve može otpjevati. Skladba dobiva i više nego prolaznu ocjenu jer je hitoidna i to je ono što mnogi očekuju od Musea, kako glazbeno i vokalno, tako i tekstualno (mnogi smatraju da se tu obračunava s bivšom djevojkom i majkom njegovog djeteta Kate Hudson).
“Psycho” spada u nešto žešće i eksperimentalnije pjesme zbog čega bih ju ponajprije stavio u kategoriju pjesama kakve su radili na “Black Holes and Revelations”. Pjesma ima zarazan ritam, nekoliko vrlo zanimljivih rifova i ponovno Bellamyjeve vokalne akrobacije. Rekao bih jedna očekivana i ziheraška pjesma koja može probuditi onaj dio publike kojima su “Stockholm Syndrome” i “Hysteria” najbolje numere Musea.
Nakon poprilično mračnog uvoda slijedi jedna od najvedrijih pjesama koja će gotovo sigurno (p)ostati najveći hit novog albuma, to je skladba “Mercy“. “Mercy” mnogo duguje hitu “Starlight” od prije nekoliko albuma. Melodijska dionica klavira je vrlo slična, a i sama atmosfera unutar pjesme dijeli mnoge dodirne točke, ali “Mercy” možda ipak ima dojmljiviji refren gdje Matthew moli za milost (da li se možda ponovno obraća Kate?!) i nakon toga počinju veći problemi…
S pjesmom “Reapers” se ponovno vraćaju koji album unatrag i pružaju nimalo uzbudljivu pjesmu kakvih smo se naslušali u vrijeme “Black Holes and Revelations”, samo što su tad bile svježe, nove i inovativne, a sad “Reapers” zvuči tek kao blijeda kopija istih. “The Handler” ima sličan problem, samo je ona nešto sporija i nimalo zanimljiva (možda najviše podsjeća na skladbu prije “Absolutiona”).
Nakon nove snimke govora “[JFK]”, slijedi “Defector” u kojoj rafali riffova odmiču pjesmu od zvuka kakvog su nam Queen prezentirali još prije 30-ak godina, a potom dolazimo do najgoreg momenta na albumu (vjerojatno i ne samo albuma) s pjesmom “Revolt” koja zvuči negdje na pola puta između The Killersa i Queena koji su na ovom albumu nikad više izraženiji kao utjecaj pri kreativnom stvaranju. Zbog takvog radiofoničnog miksa, vjerojatno će pjesma biti jedan od narednih singlova s albuma, ali generalno je bolje preskočiti ovu pjesmu nego se pomnije zamarati s njom jer svakim novim slušanjem postaje još gora.
“Aftermath” bi trebala biti potpuna suprotnost “Dead Inside”, odnosno, ljubavna balada koja pronalazi pravi put. Tu je sve usporeno, pjesma počinje lagano s orkestracijama i sitnom gitarskom igrom, dok se s vremenom orkestracije, ali i broj instrumenata postepeno povećavaju. “Aftermath” spada među najbolje momente albuma nakon uvodnih skladbi.
Da sve ima neki dublji smisao služi skladba “The Globalist”, ali i ona spada među promašene slučajeve albuma. Pjesma govori o diktatoru, njegovom usponu i padu, što u osnovi ima vrlo dobru zamisao, ali izvedba je pretenciozna i predugačka. To je deset minuta progresivnog rocka koji prvo započne kao neka psihodelija Pink Floyda, da bi potom prerasla u gotovo neslušljivo prangijanje, a finale s naslovnom “Drones” ne bi više komentirao, jer Gregorian gregorijanske korale radi mnogo bolje, osim sam kraj gdje su završili s “Amen“.
Upravo ‘Amen’ bi mogla biti i ključna riječ albuma jer se nadam da su time završili kopiranje samih sebe, te da će dalje krenuti jako i ponosno kao i na proteklim albumima. “Drones” u odnosu na svoje prethodnike djeluje vrlo istrošeno i predvidljivo, kao da se ne radi o bendu koji je space rock i prog rock ponovno bacio na stadione.
Ima tu dobrih pjesama, ali su, nažalost, u manjini, dok album obiluje vrlo pompoznim skladbama koje je teško slušati u komadu (neke je teško slušati i zasebno poput predugačke “The Globalist”), pa album uopće ne djeluje kao cjelovita i zaokružena cjelina, bez obzira što ima koncept koji bi tome trebao ići u prilog.
Kako god uzmemo, album će imati nekoliko jakih singlova (dosad su već tri koja su se jasno iskristalizirala, tipujem još na “Aftermath”), a danas mnogi prepoznaju bendove po pjesmama, a ne po albumima. Ako tako postavimo situaciju, bit će to još jedno uspješno putovanje Musea, iako samim albumom to ne zaslužuju.
