“Jesus Is King”: Probudite se gospodine West!

Nakon prošlogodišnjeg “ye“ bilo je evidentno kako će Kanyeova sve nestabilnija priroda postati problem u nadolazećim godinama. Usprkos negativnijim kritikama, album je uspio prikazati trgajuće posljedice bipolarnosti, sukobe između različitih iteracija svojstva te svakodnevnu simbiozu s njima, kroz stilski sirovu i nedovršenu narav. Kratak projekt obilježio je točan trenutak života konceptualnog umjetnika, prizivajući ekstremne emocije kao i osjetnu žalost, podupiruči brzoplet proces izrade. Ono što pokušavam reći jest kako je album, pored svih mogućih nedostataka, imao smisla! Istraživao se koncept pomirenja kroz pokušaje shvaćanja vlastitog položaja u društvu i obitelji te se uložila osjetna snaga pri usađivanju hrabrosti u osobe koje žive sa sličnim problemima. Prateća provokacija doimala se kao dio većeg plana rasplitanja ljudskog karaktera, svjesno izvlačenje frustracija za potrebe naše kontemplacije nad vlatitom reakcijom.

Danas je slika nešto tmurnija! Nepouzdano mentalno stanje gospodina Westa preuzelo je kontrolu nad kreativnim izražajem, onesposobljujući potreban fokus za pretvorbu inicijalno zanosne ideje u koherentno djelo. “ye“ je, po mnogim publikacijama, napravljen u samo dva tjedna, dok je prethodno najavljeni “Yandhi“ odbačen u korist religijski ustrojenog novog albuma. Iako je Kanye imao naviku najaviti projekte koji nikad ne bi vidjeli svjetlo dana (“Swish“ ili “Waves“, “Good Ass Job“…), slični koncepti su često tek tvorili grupacije ideja koje bi se posljedično razvile u nešto bolje i osjetnije (“The Life of Pablo“, “My Beautiful Dark Twisted Fantasy“). Vremena se očito mijenjaju!

Odsječen od ostatka svijeta i usamljen nakon ritualnog “Kids See Ghosts“, West se uputio na dugačak put pronalaska utjehe tj. Boga. Gledajući kompletnu diskografiju, potez je imao narativnog smisla te se s lakoćom pretapao u rješenje mira i stabilizacije intimne sfere autorovog života. Kanye je početkom godine, odlučan u intenciji javnog i osobnog iskupljenja, pokrenuo glazbenu misu “Sunday Service“ na kojoj bi se izvodile gospel reinterpretacije mnogih njegovih i ostalih popularnih r&b te hip hop pjesama. Svakotjedni događaj umjetnički je koncizno osmišljen te proveden, prateći zamisao uklanjanja ega i prepuštanja višoj sili (West bi rijetko postao centralna figura okupljanja, omogućujući zboru i gostima većinu vremena i pažnje). Najava o ponovnom rođenju (“born again christianity“) podržala je iskrenost inače labilnog uma te obećala presliku čistih ideala na skorašnje glazbeno ostvarenje, nešto što se nažalost nije dogodilo. “JESUS IS KING“ trebao je biti novi početak!

Problem ovdje nije nedostatak iskrenosti, iako razumijem skeptičnost ljudi koji sumnjaju u Kanyeovu novostečenu spiritualnost, već silina kojom West pokušava uvjeriti samog sebe u ispravnost kršćanskog pravca. Ponavljam opet kako mislim da je namjera okretanja prema Bogu i religiji u konceptu ispravna te da su gospel i kršćanski motivi mogli biti obuhvaćeni u čarobnu cjelinu, no ispraznost iznošenja granično uvredljivih stihova me ostavila u začuđenom i šokiranom stanju. Ako si napojen božanskom inspiracijom, ne bi li strast i emocija prilikom štovanja istog božanstva trebali biti opipljivi, osjetni ili barem elaborantno potkrijepljeni i razjašnjeni? Iako je rad zasluženo usmjeren prema Kanyeu i njegovom odnosu s Bogom, mi kao slušatelji imamo potpuno ograničen pristup dubljim mislima i odlukama koji nekako pomiču ovaj projekt do završetka. Ovdje zapravo ne postoji narativna struna koja bi povezala aktove albuma u zaokruženo djelo jasne poruke. Tek prije 3 godine smo na “The Life of Pablo“ dobili imerzivno iskustvo stapanja sa svim zamislivim kontradikcijama jednog od najzanimljivijih umjetnika generacije. Gdje je taj čovjek sad?

Ako uronimo malo dublje u zatečeni nered, mogli bi pročitati ono što esencijalno predstavlja srž samog djela – apsolutna sloboda. Kako nije uspio postići prestige prošlim samostalnim izdanjem, Kanye je izgleda odlučio eksplicitno utjeloviti ideale za koje se nada da nose budućnost ljudske rase, namjera koja daje određeni kredibilitet projektu. Biti podređeni idejama za koje vjerujemo da nas štite i usrećuju umjesto usredotočenja na društvene potrebe, sloboda razmišljanja bez predrasuda, religijska i politička nezavisnost te smanjenje gladi za validacijom dementnog okruženja samo su neke od načetih tema. Većina spomenutog bilo je odvažno rečeno prilikom mnogih intervjua, dok su samom albumu jedino ostale naknadne misli. Opet, možemo odmotati klupko isprepletenih ambicija, osobito motiva validacije, i povući paralele s potragom za utjehom kako bi došli do neiznešenog uzroka. Kolaboracija s Kid Cudijem “Kids See Ghosts“ završava s prodornim stihom za kojeg sam u prošlotjednom članku napisao da enkapsulira četrnaest godina Westove karijere: “Bože, obasjaj me svojim svjetlom, spasi me, molim te.“ U odsustvu satisfakcije zamaljskim, Kanye se na “JESUS IS KING” slijepo prepustio nadnaravnom u želji svojevrsnog nadilaska ljudske rase. Validacija više ne bi predstavljala problem pojedincu kojem jedino Bog može suditi, a polaganjem potpunog straha u ono božansko kako bi odstranio strah prema čovjeku (kritici), West je nenamjerno izrazio baš suprotno.

Volatilna priroda gospodina Westa donekle dovodi postojeće stanje pod povećalo. Navedena promjenjivost nam je tijekom godina donijela jednu od najznačajnijih i najkvalitetnijih diskografija modernog doba, no ona također dovodi do opasnosti od potpunog odbacivanja naučenih vrijednosti u korist nečeg novog, zanimljivijeg i apstraktnijeg. Opet, ne želim dovesti u pitanje iskrenost projekta već ustvari naglašavam kako se nečija istina može s vremenom promijeniti. Upravo je zato još teže slušati neinspirirane riječi i potrošene talente predivnog zbora. “JESUS IS KING“ nije samo tekstualno ineptan, već je i glazbeno neusmjeren i potrošan. Produkcija je često čarobna, ali bezidejnost, nedovršenost i sporadično loš mixing ostavljaju gorak okus u ustima. Potencijala je zaista bilo, dok vremena izgleda nije.

West otvara album solidnom “Every Hour“, gospel kompozicijom koja, unatoč vrhunskom izvedbom zbora, ne ostavlja željenu impresiju. Najveća primjedba, osim što mi osobno ne leži kao uvertira u projekt, jest što se čini kako je pjesma zapravo mali segment isječen iz poprilično duže egzibicije. Naime, nedostaju konkretan početak i kraj. Sve djeluje suviše agresivno, bez potrebne moderacije primjerene za rad koji ima zadatak prodrijeti u dušu slušatelja. “Selah“ nosi prvi bljesak genijalnosti kojim sam gotovo potpuno zadovoljan. Pjesma se sporo gradi do eventualnog klimaksa, dok središnji usklici “hallelujah“ probuđuju ono božansko divljenje (strahopoštovanje) koje je trebalo obavijati cjeloukupno djelo. Iako neznatni, problemi leže u izrazito očitim stihovima te u gruboj tranziciji između opisanih skladbi.

“Follow God“ otvara vrata klasičnom Kanye Westu! Soul sample i produkcija njedre potrebnu dušu bez demonstracije lirskih slabosti, iako posljednja trećina pjesme te nepotreban vrisak na samom završetku donekle umanjuju vrijednost dojma. “Closed on Sunday“ jest napola loša šala (“Closed on sunday, you’re my Chick-Fill-a. You’re my number one, with the lemonade“), usprkos intrigantnoj završnoj polovici te interesantnim instrumentalnim teksturama, dok su “On God“, “Everything We Need“, “Water“ i “Hands On“ jednostavno uzaludne. Treba napomenuti harmonije zbora na “Water“ i futurističku synth liniju na “On God“ kao svijetle točke inače beznačajnog izričaja. “God Is“, za razliku od mnogih skladbi ovdje, obiluje emocijom i uvjerenjem te tvori rijetku ekspresiju istinskih gospel utjecaja. Pokušaj iskupljenja završava prvotno primamljivom, ali naposlijetku nedovršenom i upropaštenom “Jesus Is Lord“. Raskošni puhači vraćaju u eru “Late Registration“ što samo naglašava oskudicu imaginacije u postojećem trenutku (činjenica da pjesma ne prelazi trajanje jedne minute). “Use This Gospel“, strukturno izmijenjena verzija grandiozne “Chakras / Law of Attraction“ s ukinutog “Yandhija“, najsnažnija je od jedanaest molitvi. Epske anđeoske melodije cvjetaju od začetka, crtajući obrise oko pulsirajućeg beata i veličanstvenih harmonija. Clipse i Kenny G dodatno ističu transcendentalnu kompoziciju koja nudi otrežnjujući pogled prema onom što je moglo biti.

Kod sistematizacije isječaka potencijala postaje jasno koliko malo supstance “JESUS IS KING“ uistinu nosi. Na kraju, ne ostaje nam puno pored nekolicine zapanjujućih zvučnih zapisa i mnoštva praznih, nepovezanih gesta pobožnosti. Slažem se s idejom apsolutne slobode, no ona mora biti stavljena pod kontrolu vlastitih radnih navika te ograničena zadanim, umjetnički stabilnim, konceptom. Zbunjuje i neosnovana prisutnost ega (razina viđena na “Yeezus“) i komercijalnih opravdanja na radu koji bi trebao biti odriješen sličnih tereta. Možda izvlačim previše iz ovog poprilično lošeg izdanja. Možda je teško slomiti percepciju umjetnika koji osobno znači više od ostalih. Kanye se vjerojatno približava Bogu (kršćanstvo kao odredište jest upitno), ali se u istom dahu sve više udaljava od onoga što ga činilo uvjerljivim na prvom mjestu. Ne želim da ovo bude smrt Pabla. Probudite se gospodine West!