Kandžija: Govor s pijedestala

Nakon jedanaest godina karijere, prošlog albuma s Golim ženama koji je donio nekoliko ultimativnih hitova i dodatno proširio glas o osječkom reperu, vraćamo se na staro. To staro, u slučaju Stjepka Galovića, je nešto sasvim novo. Kod njega nema repeticije, osim u stihovima iste pjesme, kod njega nema uživanja u trendu. Kod Kandžije je mnogo toga u igranju ritmom, stihom, rimama, intonacijom i tonom. Ono zbog čega ga ljudi poštuju ne dolazi od duboko socijalnih tema, jer su takve stvari isprane ironijom i cinizmom, u stilu velikih antičkih filozofa, već zbog onoga što se izuzetno kvalitetno postavlja pri svakom izdanju.

Nema propusta u spotovima, produkciji i stihovima. Uživo je zabavan, britak na jeziku i u desetljeću rada na sceni zaista je bio i ostao osvježenje sa svakim novim izdanjem. “Beton” se u tom kontekstu ne razlikuje ništa od uobičajene Kandžijine prakse osim što je, po informacijama puštenim u javnost, album “sniman u garaži bez ikakve izolacije, okružen samo betonskim zidovima”. Ako ste se pitali zašto beton – zato. Iako, spremni smo vjerovati da nije samo zbog toga. Ekipa koja je radila na albumu ima povijest koju je nemoguće slomiti i razbiti naslijeđe koje se gradi već godinama.

Kao Spurs dinastija u NBA-u, tako je većinom slavonska ekipa Sett, Siky, Darkan Kingić i Koolade zaslužna za beatove koji će dugo ostati u svijesti slušatelja, a samim time, trajati godinama. “Mast za duše” i “Ko te šta pito” oblijevaju nas brzim repanjem, mijenjanjem ritma i dubine. Naravno, čuje se utjecaj aktualnosti sa svjetske hip-hop scene koju je Kandžija lako uklopio u hrvatsku zbilju, preko situacija, gesta, dobacivanja i stekao prijeko potrebnu dubinu.

Izbjegavanje komercijalnih i pjevno-refrenski nastrojenih pjesama očito je kroz cijeli album.

Dodir stare škole, spojene s novom, uz aktualizacije, s ponekim pogledom prema hrvatskom trap Jugu, Kandžija čini svojevrsni žanrovski crossover, ali s dosljednim ulaženjem u svoje vode, koje ujedno čine i njegovo nasljeđe s Toxarom, Golim ženama i ostalim suradnicima koji su bili ovdje prethodnih godina. Na “Betonu” nema previše tih uobičajenih suradnji koje su konstanta i neka vrsta nužnosti u rap svijetu. Kao ”rasterećenje” od Stjepkova glasa koji nas prati do sedme pjesme, dolazi mladi Spinoza (ne Baruch) koji dobiva lijepu dionicu (“Muha”) koju isto tako vrlo dobro iskorištava.

Malo Kanyea, malo Kendricka, malo Kandžije i dobivamo tri K, objedinjena na ponajboljoj “Sanjam”. Uz pomoć hipnotičnog vokala Ivane Rushaidat (“Nikog nema, ma ja to sanjam, sva moja sranja, ma ja to sanjam…”) uvedeni smo u san ili javu. Na kraju više nije ni bitno jer ljubitelji hip-hopa i njegovih žanrovskih odrednica mogu guštati u ovoj godini. Nakon Kreše, Kuku$a, High5 i Vojka, Istok je pustio mikrofon, postavio se na ovogodišnju mapu izdanja koji su vrlo visoke kvalitete, u liričkom i melodijskom smislu, a uz sve to i izuzetno svježi.

Iskreno, na kraju godine neće biti ni bitno tko je od njih svih imao najbolji album. Sve su to nijanse koje nas ne bi trebale smetati pri samom slušanju. Jako je dobro imati “Ekipu s basketa” koja se javlja jer tijekom ljeta situacija na sceni će se još više zakuhati, a u prvoj polovici godine reperi su postavili letvicu jako visoko. Toliko visoko da ni Blanka u najboljoj formi ne bi uspjela doskočiti preko. Kandžija je s “Betonom” posve očvrsnuo teren, upotrijebio minimalno vode i osim svojeg opusa, obogatio ovogodišnju kolekciju iz koje bi se bez problema mogao napraviti “best of”.

Ma tko to govori s visoka? Kandžija, s razlogom.