Kanadska melankolija u hip-hop izdanju

Iako nisam neki pretjerani ljubitelj hip-hopa, moram priznati da me kanadski rapper Buck 65 nije ostavio ravnodušnim. Njegov prethodni album “Secret House Against the World” jedan je od onih albuma koji nas na prvo slušanje totalno zbune, a zatim totalno slude.

Richard Terfry, poznatiji i kao Buck 65, a i pod raznim pseudonimima poput Stinkin’ Rich, DJ Critical, Uncle Climax etc., u svojim netipičnom hip-hop izdanju miješa malo više stilova negoli ima imena. Za sebe tvrdi da stvara apstraktni hip-hop, što god mu to značilo.

Zanimljivo je da među svojim glazbenim uzorima posebno ističe Radiohead i Davida Lyncha (za one manje upučene, David Lynch se, osim što se bavi odgovorom na vječno pitanje: ‘Tko je ubio Lauru Palmer?’, bavi i glazbom).

Po meni, hip-hop laiku, Buck 65 je negdje između Eminema i Becka, s tim da malo više naginje na onu beckovsku stranu. Njegov već spomenuti album “Secret House Against the World” to i potvrđuje.

Ovdje je Buck 65 uspio izmiješati glazbene stilove rocka, folka i francuske chansone, s tek blagim primjesama hip-hopa. Valjda je to recept za apstraktni hip-hop, ako jeste onda je uspješan jer je album naprosto odličan. Nekako sam se nadao da će Buck 65 novim albumom nastaviti gdje je stao s prethodnim, ali moja se očekivanja nisu u potpunosti ispunila.

Negdje pred sam početak snimanja albuma “Situation“, Buck 65 je ničim izazvan izjavio kako on zapravo mrzi hip-hop. Ta je njegova izjava dočekana na nož pa se eto čovjek poput naših političara morao ispričavati i uvjeriti javnost kako on to zapravo i nije izjavio, već je ta rečenica izvučena iz konteksta, itd.

Da bi ponovno dokazao svoju lojalnost hip-hop fanovima, nije mu preostalo ništa drugo, nego da snimi isključivo hip-hop album s tek malim naznakama apstrakcije. Za mene razočaravajuće, ali nekoga je možda upravo to oduševilo.

Album otvara “Intro“, što je valjda pravilo svih hip-hop albuma, a potom slijedi vrlo dobra “1957“, pjesma u kojoj ističe neke njemu bitne stvari koje su se dogodile te godine, između ostalog i rođenje Sida Viciousa, ali i izlazak filma “Invasion of the Body Snatchers”, iako je spomenuti filmski uradak objavljen 1956. godine.

Nakon epohalno-povijesne “1957”, slijedi meni najsvjetliji trenutak albuma, pjesma koja je ujedno bila i singl, “Dang“. Beckovski odrađena i živahna pjesma najviše se oslanja na već nahvaljeni prethodni album.

“Shutter Buggin’“ismijava glamur i zvijezde, ima odličan tekst, nadasve refren u kojem pjeva: “Flashy-Flash! Watch the Birdy ‘Trashy-Trash! Wash the Dirty…“.

Ostatak albuma odlazi u solidno obrađenu hip-hop letargiju te je čak malčice dosadan. Izdvojio bih još jedino “Mr Nobody” zbog izvrsnog pogođenog teksta, jer se svi ponekad osjećamo kao u naslovu pjesme pa tko još misli da samo narodnjaci ‘u dušu pogađaju’ neka posluša ovu pjesmu.

Album “Situation” solidno je odrađen album, ali bez dodatnih žanrovskih eksperimentiranja koja ovog glazbenika čine jedinstvenim.

Za ljubitelje hip-hopa, ovo je vjerojatno vrlo dobar album, a za ostale koji su se nadali da će “Situation” zvučati kao prethodni album, za utjehu preporučujem da iznova preslušaju pjesmu “Dang”. Barem do sljedećeg albuma.