Kamuflaža poznata otprije

Dok su davne 1983. na jugozapadu tadašnje Zapadne Njemačke mnogi dječaci s gitarama pokušavali kopirati svoje rock uzore, u gradiću Bietigheimu trojica dječaka uhvatili su se eksperimentiranja sa sintisajzerima. Slična priča koja se krije iza imena Depeche Mode dogodila se par godina ranije u Engleskoj. Ova njemačka priča zove se Camouflage i iza nje stoje Heiko Maile, Marcus Meyn i Oliver Kreyssig.

Oni su sljedeće tri godine proveli u vježbanju, istraživanju i eksperimentiranju elektro muzike usko povezane sa sintičima. 1987. su završili prvi album “Voices & Images” na kojem je bio njihov prvi veliki hit koji je i danas neizbježan dio repertoara bilo koje večeri posvećene popu osamdesetih – pjesma “The Great Commandment”. Idealno pogođena i izvrsno uklopljena u taj period kasnih osamdesetih.

Dvije godine kasnije pjesma “Love Is A Shield” bila je još jedan pop evergreen koji je izašao kao singl i prethodio drugom albumu “Methods Of Silence”. Cijelo to vrijeme nisu mogli izbjeći usporedbe s DM, koji su ipak hodali većim i odvažnijim koracima, ponekad i veoma rizičnim, ali da nisu bili takvi nebi bilo ni njih.

Camouflage su devedesete prošli s još nekoliko manje značajnih albuma, ali dovoljna im je bila slava iz prošlosti, možda najviše stimuliana baš dvjema pjesmama koje su bili najveći hitovi. U tom periodu nakratko su se i razišli, ali comeback se dogodio 1997. godine. Do 2003. su komotno napravili album “Sensor” i ponovo privukli stare i nove fanove synth-electro popa.

Njihov novi album “Relocated” je sedmi u dugogodišnjoj karijeri benda, koji je i sada u originalnom sastavu. Relokacija, tj. odmak, muzički se na njemu nije previše manifestirao.

Prvi singl je “Motif Sky“, pop pjesma s osjećajem sredine devedesetih i osamdesetih. Sveukupno gledajući, album je solidan uradak sa svim značajkama Camouflagea, u produkciji njihovog klavijaturiste i vokaliste Heika. Možda i premalo hrabar, a previše tipičan album.

Fanovima će se to sigurno sviđati, ali ovo je 2006. i neke novosti u zvuku Camouflagea sigurno bi bile dobrodošle za budućnost. Ovako imamo trinaest pjesama (od toga dvije instrumentalne) koje često podsjećaju na DM iz ’01., ’97. ili ’89. Vidljivo je da trojac iz Camouflagea na svakoj stvari radi predano i sa užitkom, no možda bez dovoljno kreativnosti.

Mislim da već i predobro znaju teren po kojem igraju i da bi trebali uvesti neke promjene u opća pravila kojih se drže. Do tada, treba im odati počast što još uvijek rade albume s istom predanošću kao na početku karijere, s istim onim osjećajem da melankoliju u pjesmama izvode na pozitivan način.