Kampiranje u svijetu fantazija

Dolaze iz jednog od najpoznatijih talijanskih gradova, ‘kosotornjske’ Pise, najprije su se, od 2004. do 2007., zvali Shadow Vexillum, zadnjih pet godina samo Vexillum i dosta su nepoznati na metal sceni.

Objavili su dva studijska izdanja, “The Wandering Notes” (2011.) i “The
Bivouac” (2012.) i zanimljiv su, solidan bend. Potencijala imaju, ali
teško da će on doći do izražaja, jer je glazba koju prezentiraju nekako
istrošena, bez obzira što u povijesti nije imala previše predstavnika.Ili bolje reći, bila je kratkog vijeka, a rijetki koji su se kako-tako održali na sceni su im zemljaci Elvenking. Dakle, sada je jasno da se Vexillum bavi kombiniranjem folka s power/heavy metalom, s time da su im ‘narodnjački’ horizonti širih razmjera, pa se čuju jasni i glasni utjecaji skandinavskog, keltskog, a bogme i bliskoistočnog melosa. Također, čuje se tu i dosta orkestralija, u nekim pjesmama i izraženije orijentale, a u sve je implementirana prirodnjačka onomatopeja, pa tako slušamo žubor vode, kišu, huk sova, rzanje konja, cvrkut ptica, pucketanje grana na vatri, glasne razgovore, što nas (ili bi bar trebalo) smješta u daleko povijesno okruženje, u nekakav phantasy world, o kakvom i govori album.

Pjesme su slojevite, kombiniraju intenzivne i umirujuće momente, pune su brzih, glasnih power/heavy ritmova, nosećih refrena, epskog naboja, kombiniraju folk melodije s vrlo energičnim i glasnim riffovima, kratkim, proklizavajućim solažama i brzim bubnjevima. Pjevanje je tek nešto više nego solidno, ima se problema u povišenijim intonacijama, no povremeno se taj nedostatak zna uspješno prikriti pratećim pjevanjima. Ipak, ne toliko da ga se ne bi detektiralo i uočilo s kakvim se problemom susreće. Žestoki power/heavy, koje zaokružuju spomenuti momenti onomatopeje, karakterizira ‘borbeni’ bubanj, višeglasna ispomoć glavnom vokalu, melankoličniji, sporiji dio s violinom, te odvažnije keltske melodije, krije se u “The Wanderer’s Note“, agresiju od početka nudi “Dethrone The Tyrant“, broj s masivnijim riffovima, ali i umirujućim orkestralijama i pozadinskim, atmosferičnim klavijaturama.

“The Oak And Lady Flame” intenzivna je power folk balada, s uvodnom akustičnom gitarom, keltskim folkom koji ‘izlazi’ iz flaute i gajdi, ozbiljnim miksom ženskih i muških vokala, te sočnijim gitarskim solom. Keltske melodije početak su brze i žestoke pjesme “The Hunter“, a orkestralijama je najviše nakrcana “Valhalla“, stvar s puno klavijatura, ali i snažnog vokalno/gitarskog heavya, kao i odjavnog huka sova, glasanja cvrčka, vjetra… Snažne gajde, uz sovin huk, uvode u pjesmu “Letter From The Earth“, s naglašenim srednjim ritmom, u kojem se i vokali bolje snalaze, nailazimo i na srednjevjekovno-romantičarske akustike, brži i energični power koje utišava orijentalni završetak, koji se provlači u pjesmu “Megiddo“, sa slojevitijim blindguardianskim gitarama, pojačanim dupliranjem bas bubnjeva, umirujućom središnjom orijentalnom ambijentalom, žestokim solom i odjavnim gajdama.

Uglavnom, zanimljiv albumčić kojem je osnovni problem što kasni jedno deset, ako ne i koju godinu više, kada se na takve bendove ipak, bar malo, ozbiljnije gledalo i više ih se slušalo. No i ovako će naći svoju publiku, što mu može biti kakva-takva utjeha, bez obzira što ne može očekivati da će ona biti u velikom broju. U konačnici, na tako nešto, uz navedene okolnosti, navodi i kvaliteta benda, a i albuma.