Kako uglazbiti tugu 2

Moj prvi susret s Willard Grant Conspiracyjem dogodio se u rano proljeće 2004. Tih je dana njihov “Regard The End” opasno konkurirao Caveu i Waitsu, okrunjenim glavama proljetnog bluesa. Proljeće: priroda se budi, proljetnice niču, hormoni luduju, školarci pišu zadaćnice na temu istog, žene kreću na rapidne dijete, ‘rješite se narančine kore u mjesec dana’ vrišti sa svakog plakata svake autobusne postaje, južina je nepodnošljiva i dođe mi da se upucam. Zbog južine. A ni ‘narančina kora’ nije ništa slabiji razlog.

I u taj čas stiže Robert Fisher: glas mu smrdi na cigarete i žesticu, u prvoj pjesmi već šaka mrtvih, usna harmonika tu, suicidalni poriv tamo kao muškarci ne plaču, al’ bogme gutaju jako vel’ke knedle. Fina, paučinasta struktura akustike, letargije, zarobljenosti u vremenu, ljubavi prema oružju i alkoholu, samosažaljevanja, opće duševnog klonuća i prepuštanja, na posljednjoj stanici puta u patetiku. Idealan recept kako uglazbiti tugu.

“‘A Short History Of Willard Grant Conspiracy – There But For The Grace Of God” retrospektiva je gore spomenutih tematika s naravno, debelo izraženom depresivnom komponentom. Stvari se dijele u dvije kategorije: one u kojima čujemo češću upotrebu bekvokala i pozadinskih zvukova (ženski glas s perona, recitacije) i one, u većini, u kojima dominira čisti Fisherov vokal. Koliko je to nepotrebno može se shvatiti pažljivo slušajući one trenutke u kojima ostaju samo glas Roberta Fishera i akustična gitara.

Tog istog proljeća ukazala mi se prilika da vidim WGC uživo i to u KSET-u koji, već tradicionalno ima ‘nos’ za kvalitetne bendove. Gužvu uglavnom rješavam laktom u rebro, a KSET je bio pun. Aura introspekcije i osamljenosti kojom zrači ovaj bend, ne samo na albumima već i u svirci uživo, spasio je te večeri velik broj rebaraca.

Za uživanje u glazbi Willard Grant Conspiracyja dovoljno vam je mala tragedija u prošlosti, cigareta i žestica na ledu.