Kako pozitivno iskoristiti vlastite poroke

Amy Winehouse je komad koji dolazi iz Britanije, a ima svega 23 godine. Iza sebe ima već vrlo hvaljeni debut “Frank” koji je pobrao Ivor Novello Adward, nekoliko nominacija za Britse, te za prestižnu Mercury Music Prize, a nedavno je izdala svoj drugi album “Back To Black“.

Amy je rođena u Londonu, u obitelji jazz glazbenika što se uvelike očituje u njezinim skladbama. Od malena je zavoljela glazbu, pa je tako u dobi od 10 godina osnovala amaterski rap bend koji nije bio dugog vijeka. Sama kaže da je u mladosti mnogo slušala Supremes i slične ženske bendove iz ’50-ih i ’60-ih, koje je voljela zbog jednostavnosti i iskrenosti, pa zato ne čudi veliki utjecaj tih bendova na njenim radovima.

Glavna karakteristika Amy je izražen i upečatljiv glas kojim bi i ‘mrtvaca mogla probuditi’, a sa stasom je mogla biti nova Britney, Christina ili kako se već sve te pop zvjezdice zovu, ali ona je odlučila ići težim putem i ispravno odlučila jer bi inače samo komprimitirala svoje glasnovne mogućnosti u pjesmicama koje postaju hitovi pa se bace u smeće za tjedan dana. Ovako, polagano, ali sigurno gradi karijeru koja bi mogla postati jako uspješna jer se malo djevojaka odlučuje za takvu, ozbiljniju glazbu, a i njih bi Amy gotovo sigurno mogla ‘pojesti za doručak’.

Album zvuči kao da se Amy vremeplovom vratila barem 30 godina unatrag, ali da je uspjela sa sobom ponijeti mnoštvo modernih elemenata. Kako je retro uvijek in, tako je i ova kombijacija u potpunosti uspjela. Uopće ne sumnjam da bi u ono vrijeme Amy bila hit kao Diana Ross ili Aretha Franklin čiji se utjecaji uveliko čuju na ovom materijalu.

Soul, r’n’b, jazz uz izraziti vokal preljevaju se cijelim albumom koji vas neće ostaviti ravnodušnim. Prva pjesma na albumu, odmah me ‘udarila’.

“Rehab” započinje kao moderan r’n’b, a zatim slijedi nastavak u stilu Diane Ross iz vremena Supremes što me totalno iznenadilo. Izvrsna je ovo pjesma i odlično je postavljena na sami početak da odmah dodatno trgne i natjera slušatelja da presluša ovaj izniman album u cijelosti. Pjesma govori o njezinoj ovisnosti o alkoholu, te kako je natjerana od strane menađmenta da ide na rehabilitaciju (“They tried to make me go to rehab but I said no, no, no“).

Pričanje iskrenih priča u pjesmama također je jedan od vrlo pozitivnih elemenata u samoj ‘bajci’ o ovoj mladoj pjevačici jer nema mnogo takvih koje otvoreno progovaraju o svojim problemima.

Na albumu više nema takvih hitova, ali to ne znači da je ostatak albuma loš, štoviše prepun je emocija i svaka pjesma impresionira na svoj način. Svakome bi se mogla svidjeti druga pjesma, ali ja bih istaknuo “Me & Mr Jones” i “Love Is A Losing Game” jer su mi nekako posebno drage, što zbog dobrih riječi, što zbog odlične atmosfere u pjesmama.

Moram priznati da sam bio malo skeptičan u svezi ovog albuma, pošto ovo nije moj tip glazbe, ali me naprosto oduševio. Već prvim taktovima sam zamislio jednu slabo osvjetljenu i jako zadimljenu birtiju u kojoj pjevačica zabavlja sve prisutne. U old-fashioned pjesmama najviše se čuje prizvuk Motowna što dodatno pojačava težinu albuma u kvalitativnom djelu.
I što na kraju reći!? Ništa!

Uživajte u predivnoj glazbi Amy Winehouse!