Kako od kvartovskog postati super-heroj: lekcija u dva koraka

Prva stvar koju sam napravila kada sam čula novi album britanskih Arctic Monkeysa bila je preslušavanje njihovog debi albuma ne bi li se uvjerila da mi se nije samo učinilo i da je drugi album doista bolji od prvog. I ne, nije mi se samo učinilo. “Favourite Worst Nightmare” vjerojatno je najočekivaniji album ove godine, ali za to postoje sasvim opravdani razlozi.

Nakon što su snimili najuzbudljiviji album 2006. i njime šokirali čitavu glazbenu industriju te pobrali ne baš mali broj nagrada i priznanja, mlađahni dečki iz Sheffielda sami su sebi natovarili na leđa ogorman teret i živjeli pod pritiskom sindroma poznatog kao ‘drugi album’. No upravo je taj drugi album, nekim čudnovatim čudom, bolji, nabrijaniji, ali istovremeno i opušteniji, zreliji i zabavniji od svojeg prethodnika.

Album zvuči kao da su dečki postali malo hrabriji i sigurniji u ono što rade, što možete čuti već na prvoj pjesmi na albumu i prvom singlu skinutom s njega, “Brainstorm“, koja će odmah na početku nabiti ritam koji će Monkeysi bez zaustavljanja uspješno slijediti do kraja.

S tekstovima Alexa Turnera se još uvijek lako poistovjetiti, iako su mu se životni uvjeti od kada je pisao pjesme za prvi album ipak malo promijenili. Stvar je u tome što on i njegov bend sada više nisu samo kvartovski heroji i što su ljudi koje sreću malo čudniji, otuđeniji i drugačiji od onih koje su navikli sretati na ulicama rodnog Sheffielda.

Na nekim pjesmama zvuče puno starije nego što to zapravo jesu (potvrđujući moje stare sumnje i strahove da se star može biti i s twenty-something), a jedna od takvih je “Florescent Adolescent“, koja se, inače, na albumu nalazi i u live verziji. I baš dobro da je tako, jer je pjesma doista genijalna, a čak ju ne morate sami stavljati na repeat, jer nakon studijske odmah uslijedi i njezina druga verzija.

To je, inače, jedna tužna priča o jednoj ostarjeloj party djevojci koju je Turner okarakterizirao riječima: “You used to get it in your fishnets/Now you only get it you nightdress/Discarded the naughty nights for niceness/Landed in a very common crises” da bi na kraju pjesme pitao: “Remember when you used to be a rascal?” (Sjećate li se vi kada ste zadnji puta bili razuzdani i ludi?).

“D Is For Dangerous” je predodređena za sljedeći singl (“I think you should know, you are his favourite worst nightmare“), a “Balaclava” je jedna od onih pjesama zbog kojih vam postane kristalno jasno da postoje prokleto dobri razlozi zašto su Arctic Monkeys tako prokleto dobar bend.

Ako ćemo o favoritima, bez razmišljanja ću odmah izdvojiti “Do Me A Favour“, jednu od onih pjesama o prekidu veze koja bi se sasvim sigurno vrlo lako probila u hall all fame pjesama iste tematike.

Na početku će vas Turner odmah upozoriti: “There was tears on the steering wheel dripping onto the seat/ Several hours or several weeks/I’d have the cheek to say they’re equally as bleak“, što vas neće nimalo pripremiti na ono što slijedi: “She looked away while her shoes were untied/And the eyes were all red/You could see that we cried, and I watched and I waited/’Till she was inside, forcing a smile and waving goodbye“. I kao da to nije bilo dosta, kraj pjesme će se pretvoriti u distorziranu i predivnu buku, koja će završiti stihovima: “Do me a favour and ask if you need some help/she said do me a favour and stop flattering yourself“. Učinite si uslugu i nabavite ovaj album.

Jedina pjesma koja odudara i koja je pomalo netipična (koliko se za neki bend koji je snimio tek dva albuma može reći da ima tipične ili netipične pjesme) je laganica “Only One Who Knows“, koja ni po čemu nije ravna “Riot Van” s “Whatever People Say…“.

Album će završiti s čudnovatom “505“, na kojoj će se Turner od nas oprostiti riječima: “Stop and wait a sec/Oh when you look at me like that my darling/What did you expect/I probably still adore you with your hand around my neck/Or I did last time I checked.” Posljednji puta kada sam ja provjeravala, ovo je bila jako lijepa pjesma.

Čitav album zvuči kao da je sniman s puno više pažnje posvećene detaljima, osobito bubnju koji do izražaja dolazi u gotovo svakoj pjesmi. Ukupno vrijeme trajanja ovih 12 pjesama iznosi nešto malo manje od 40 minuta i teško je zamisliti da bi netko s takvim prolaznim vremenom uspio snimiti bolji album.

Arctic Monkeysi su, očito, jako talentiran bend, jer su ne samo uspjeli prebroditi sindrom ‘drugog albuma’, nego i napraviti genijalan album koji će vam na licu razvući osmijeh i koji nećete moći prestati slušati, htjeli vi to ili ne. A mislim da jednostavno nema smisla odupirati im se.