Kako lošim izdanjem pokvariti legendu

Chuck Berry je neosporna muzička legenda u svijetu i vremenu kojem živimo (o tome vam ne trebam posebno pričati jer vjerujem da svi znate o kome se radi) i kao takav zaslužio je kompilaciju imenom “Gold“. Međutim legende takvog kalibra vjerojatno zaslužuju po istoj analogiji i dostojnog urednika te iste kompilacije. Ali kako urednici takvih izdanja i nisu bas previše upoznati sa životnim putom osobe za koju rade, a i nerijetko uređuju po tucet takvih izdanja odjednom, u seriji od po nekoliko tisuća primjeraka, onda ovakav rezultat i nije začuđujući.

Naravno opet se radi o dva diska, koji su opet (!!!), iako se zovu gold, jedan zlatan, a drugi crn. Tako nekako i zvuče. Naime, ovaj gold je još i slušljiv, ali black kao da nije iz istog koša. Sve su skladbe još k tome i skraćene fade outom samo zato da se natrpa više toga na ta dva diska. Poprilično jadno jer je na štetu nekih dobrih stvari nabacano par nezanimljivih samo zbog punjenja liste pjesama.

Ono slušljiv, shvatite uvjetno, jer sve su stvari u jednakom ritmu, bez nekog slijeda, počinju otprilike isto i vjerujte mi dobar stari Chuck nije to zaslužio. Od pjesama ne mogu ne istaknuti sveprisutnog ‘Johnnyja’ u integralnoj verziji (koju sam, iskreno, od svih obrada u međuvremenu i zaboravio), te “You Never Can Tell” koja je, da vas podsjetim, našla svoje mjesto i u poznatom Tarantinovom “Pulp Fictionu”. Da vas dalje ne obasipam imenima skladbi, jer toga ima poprilično (čak 50!), još ću se kratko osvrnuti na taj zvuk i na što mene osobno podsjeća.

Poznati gitarski rifovi, par stilova koji su se kasnije razvili u kulture i nezaobilazan prozni vokal, prepoznat će svi. Rifovi su pokrenuli prekretnicu u sviranju gitare, iz koje se kasnije razvijala električna, iz Berryjevog je zvuka kasnije nastao rock ‘n’ roll sa svim svojim izvedenicama, a njegov je glas i danas prepoznat od svih. I sama je činjenica da se filmski producenti odlučuju za Berryjeve skladbe dovoljan dokaz koliko je on vrijedan, pa su tako našle mjesto u gotovo većini hollywoodskih filmova koji se bave tim razdobljem, a i kasnije.

Svakako, ime za enciklopediju, ali kompilacija definitivno nije za popratiti tako veliko ime. Nespretno posložene stvari, njihovo nepotrebno rezanje, neznanje ili bolje reći neobzirnost autora izdanja i još poneka sitnica, samo bi krivo mogli odvratiti neke neiskusne slušače.

Dojma sam da je Chuck zaslužio puno, puno više bez obzira na sve. I iako bi ovo trebao biti sadržaj svake muzičke enciklopedije ja ga nažalost ne bih mogao preporučiti, osim par stvari koje toliko iskaču svojom vrijednošću, naravno da su legendarne same po sebi i zaslužuju biti posebne, a ne u košu sa ostatkom izdanja.