Kako je Dylan postao Dylan

    2355

    Bob Dylan

    The Witmark Demos 1962-1964 (The Bootleg Series vol. 9)

    Datum izdanja: 19.10.2010.

    Izdavač: Columbia Records

    Žanr: Folk, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Man On The Street (Fragment)
    2. Hard Times In New York Town
    3. Poor Boy Blues
    4. Ballad For A Friend
    5. Rambling, Gambling Willie
    6. Talking Bear Mountain Picnic Massacre Blues
    7. Standing On The Highway
    8. Man On The Street
    9. Blowin’ In The Wind
    10. Long Ago, Far Away
    11. A Hard Rain’s A-Gonna Fall
    12. Tomorrow Is A Long Time
    13. The Death of Emmett Till
    14. Let Me Die In My Footsteps
    15. Ballad Of Hollis Brown
    16. Quit Your Low Down Ways
    17. Baby, I’m In The Mood For You
    18. Bound To Lose, Bound To Win
    19. All Over You
    20. I’d Hate To Be You On That Dreadful Day
    21. Long Time Gone
    22. Talkin’ John Birch Paranoid Blues
    23. Masters Of War
    24. Oxford Town
    25. Farewell
    1. Don’t Think Twice, It’s All Right
    2. Walkin’ Down The Line
    3. I Shall Be Free
    4. Bob Dylan’s Blues
    5. Bob Dylan’s Dream
    6. Boots Of Spanish Leather
    7. Walls of Red Wing
    8. Girl From The North Country
    9. Seven Curses
    10. Hero Blues
    11. Whatcha Gonna Do?
    12. Gypsy Lou
    13. Ain’t Gonna Grieve
    14. John Brown
    15. Only A Hobo
    16. When The Ship Comes In
    17. The Times They Are A-Changin’
    18. Paths Of Victory
    19. Guess I’m Doing Fine
    20. Baby Let Me Follow You Down
    21. Mama, You Been On My Mind
    22. Mr. Tambourine Man
    23. I’ll Keep It With Mine

    Nakon što smo se s prethodnim bootleg izdanjem “Tell Tale Signs” upoznali s rijetkim i nikada objavljenim pjesama suvremenog Boba Dylana, vrijeme je skoknuti gotovo pet desetljeća u prošlost i upoznati se s Dylanom kada još nije bio Bob Dylan kakvog danas poznajemo.

    Bez namjere preopširnog ulaženja u biografske podatke, ipak je potrebno spomenuti jedno mjesto koje je odigralo značajnu ulogu u formiranju mladog Dylana: bio je to Greenwich Village u New Yorku, okupljalište boema među kojima je bilo pjevača, skladatelja, pisaca, pjesnika i mnogih drugih koji su dijelili identičan životni svjetonazor.

    Dylan se ondje skrasio 1961. i pomno upijao sve što se nudilo, čitao je poeziju i filozofiju, povremeno i zasvirao ako bi naletio na nekog raspoloženog vlasnika kluba. Imao je zapravo sreću što se našao na pravome mjestu u pravo vrijeme jer je pop-rock glazba u Greenwich Villageu počela kopniti. Kako su smatrali njegovi stanovnici – izgubila je bit i postajala sve banalnijom. Njezino je mjesto, ohrabren uspjesima Kingston Tria i Joan Baez, polako preotimao folk krpajući svojom tematikom rupe u popularnoj glazbi.

    Kantautor u usponu družio se s drugim folk-pjevačima, pozorno ih slušao, promatrao njihove nastupe (od držanja instrumenata do načina interpretiranja), vjerojatno je napravio nešto slično psihološkom profilu za svakoga ponaosob, a sve naučeno vješto je uklopio u svoj stil koji je tada bio tek u zametku.

    Muziku podržava

    U travnju 1961. počeo je i sam nastupati u Greenwich Villageu, nakon čega su uslijedile prve medijske pohvale. Ona ključna bila je iz rujna, a napisao ju je Robert Shelton za New York Times. Većina folk izvođača potpisivala je ugovore za male izdavačke kuće ciljajući točno određeni profil slušateljstva, no Dylan je – zahvaljujući Johnu Hammondu – potpisao za veliku Columbia Records.

    Riskantan potez u prvi mah se nije isplatio: eponimni album Boba Dylana iz 1962. dosegnuo je nakladu od jedva 2500 primjeraka. Ovdje se u priču upleo Art Mogull iz izdavačke kuće M. Witmark and Sons koji je otkupio Dylanov ugovor, Al Grossman postao mu je menadžer, a obrisi folk wunderkinda počeli su se polako nazirati.

    Danas Dylan vjerojatno zarađuje i više nego dovoljno, no tada je bio nitko i ništa, tek jedan obični kantautorčić u pokušaju da zaradi koji dolar, jer od nečega se moralo živjeti. Artie Mogull znao je gdje leži lova. Praksa je tih godina bila sljedeća: uzmete jednog nepoznatog autora, zatvorite ga u sobu, uključite magnetofon i pustite ga da svira i pjeva. Netko bi zatim preslušao snimljeno, zapisao tekst i note, a pjesma bi bila ponuđena puno poznatijim izvođačima koji će od nje napraviti hit što nepoznatom autoru koji ima autorska prava donosi zaradu.

    “Blowin’ in the Wind” bio je hit za trio Peter Paul & Mary, ujedno i najbolji primjer kako je Dylan tih godina zarađivao. Tehnički gledano, pisao je za druge puno prije nego je pisao za sebe. Uloga ‘songwritera’ bila je strogo odijeljena od uloge ‘singera’ i mnogi su polagali nade u Dylana, ali samo kao autora pjesama za druge.

    No u svojim ”Kronikama” napisao je kako nikada ne bi mogao sjediti i svirati samo za sebe, bila mu je potrebna publika. Tek nekoliko godina kasnije Dylan će popularizirati trend samostalnog izvođenja vlastitih pjesama, a ulogu songwritera preuzet će singer-songwriter.

    The Witmark Demos” upravo su to: demo snimke nastale prije nego je Bob Dylan postao Bob Dylan, u vrijeme kada se od njega očekivalo da piše pjesme koje će potom izvoditi drugi, popularniji izvođači.

    Riječ je o snimkama iz siječnja 1962. kada je snimao za Leeds Music, te o snimkama nastalima između 1962. i 1964. kada ga je preuzeo M. Witmark & Sons. I ma kako čudno zvučalo, uistinu se radi o demo snimkama, bez obzira što se neke poznatije pjesme – poput “Blowin’ in the Wind” ili “Don’t Think Twice It’s All Right” – na službenim izdanjima nisu daleko odmakle od toga.

    Razgovori u pjesmama, rasprave sa samim sobom i pravdanje nekome u sobi, kašljanje, smijeh, zaboravljanje teksta (teško da bi se to danas moglo dogoditi), nedovršene pjesme i puno sličnih sitnica pružit će odličan uvid u tada još nervoznog Dylana koji pokušava izgraditi svoje ime, jer on je tek jedan od mnogih koji u tom trenutku nema pojma što će biti s njegovim pjesmama, hoće li se proslaviti ili ne. Ali ipak nastavlja skladati i pjevati…

    No prava ljepota leži u nečemu posve drugom: kako pjesme odmiču, postaje sve jasnije da Dylan koji prvotno izvodi pjesme oponašajući druge majstore žanra, polako ali sigurno postaje svoj, te izlazi iz sjene Woodya Guthriea i drugih folk izvođača čiji je utjecaj pokupio u Greenwich Villageu. I bez obzira na pogreške, apsolutno sve ima pod kontrolom uz onu prihvatljivu dozu samodopadnosti i bahatosti koja će pobjeći nadzoru oko 1965. godine.

    15 pjesama nije nikada prije objavljeno – “The Death of Emmett Till“, “Ballad for a Friend” i “Guess I’m Doing Fine” prednjače nad ostalima – ali za ovo izdanje su manje bitne pojedinačne pjesme koliko dojam cjeline. Intimnost i sentimentalnost svih izvedbi sprječava vas da pomislite kako je Dylan hiperaktivna folk-mašina koja samo štanca pjesme i fragmente istih, jer kada metronomski precizno započne nabadati po klaviru ritam i zapjeva “Mr. Tambourine Man“, ne postoji ništa s čime bi se taj trenutak usporedio: umorno, pomalo lijeno i odsutno pjevanje uz koje vam jednostavno mora biti jasno što Dylan vidi dok je pjeva; kad zažmirite – i vi gledate skupa s njim.

    Smisao ovog izdanja prilično je jasan: talentirani mladić s briljantnim smislom za stihove i glazbu sjedi u sobi i snima nadajući se da će ga netko čuti. Priča u priči puno je kompleksnija: 23-godišnji klinac pokušava naći svoje mjestu u ‘singer’ i ‘songwriter’ svijetu kojeg u tom procesu sruši do temelja i izgradi vlastiti.

    Muziku podržava