Soundtrack
I'm Not There
Datum izdanja: 29.10.2007.
Izdavač: Columbia / Menart
Žanr: Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Film “I’m Not There“, stilizirana biografija Boba Dylana u režiji Todda Haynesa u kojoj Dylana tumači šestero glumaca, okupio je aktualnu indie-rock kremu koja je impresivno odradila posao obradivši njegove pjesme i uzdrmavši temelje čuvene postavke da ‘nitko ne pjeva Dylana kao sam Dylan’.
Pregršt je izdanja posvećenih Bobu Dylanu, neovisno radi li se o kompilacijskim albumima (primjerice “A Nod to Bob: An Artists’ Tribute to Bob Dylan on His Sixtieth Birthday”, koncertna proslava trećeg desetljeća njegove karijere…) ili individualnim albumima (The Byrds, The Hollies, Joan Baez, Bryan Ferry nedavno, kao i mnogi drugi…), no rijetko kome je uspjelo – izuzev Joan Baez i Jimia Hendrixa – prigrliti Dylanove pjesme kao vlastite.
Međutim, 34 pjesme (nisu sve zastupljene u filmu) koje imamo priliku preslušati uspjele su u nemogućoj misiji: obrađene su tako spektakularno da se s punim pravom možemo zapitati bi li ih i sam Bob Dylan (hipotetski, naravno) obradio na sličan način.
Interesantno je što sami izvođači, ali i njihove obrade, nisu konvencionalni i predvidljivi. Dobro, jesu zastupljene neke najpoznatije Dylanove pjesme, ali isto tako prisutne su i one koje će čak i vjerne obožavatelje na tren zbuniti i natjerati ih da se pitaju s kojeg su albuma. Ugrubo rečeno, vezano uz profil izvođača i sam izbor pjesama, soundtrack je prepun stare garde i svježe krvi; standarda i rariteta koji se – baš kao i sam autor kojem je posvećena – nikad ne zadržavaju previše na jednom mjestu, niti srljaju previše u nepoznato. Doista vješto balansirano, jer htjeli priznati ili ne, Bob Dylan je djelić povijesti svake grupe i svakog izvođača ovog albuma.
Veliki doprinos briljantnoj izvedbi dala su i dva ‘kućna’ benda: jedan je Calexico (vjerojatno jedina grupa koja bi mogla biti prateći bend Dylanu osim nedodirljivih The Band), drugi specijalno oformljeni The Million Dollar Bashers (Lee Ranaldo i Steve Shelley (Sonic Youth), Tom Verlaine, Tony Garnier (Dylanov basist), Nels Cline (Wilco), Smokey Hormel i John Medeski) što u konačnici – skupa s ostalim izvođačima – ne ostavlja dojam na brzinu sklepanog soundtracka.
Naprotiv, ne samo da su pjesme smislene od početka do kraja, čak i zvuče kao da su snimljene u istom studiju jedna iza druge savršeno dočaravajući atmosferu i nit vodilju.
Posljednja pjesma albuma odudara od ostatka jedino iz razloga što ju je interpretirao sam Bob Dylan. “I’m Not There” neobjavljena je skladba iz 1967. (iz “The Basement Tapes” razdoblja) i ovo joj je prvo službeno objavljivanje. Dugo je vremena bila kolekcionarski raritet i slovi kao jedna od najboljih pjesama koju je ikada napisao.
Eddie Vedder, Richie Havens, raspoložena Cat Power (doima se netipično sretnom), Yo La Tengo, Iron & Wine, Roger McGuinn, Willie Nelson, Sufjan Stevens, Los Lobos, Jack Johnson i ostatak ekipe isporučio je najbolji album Dylanovih obrada svih vremena, gotovo bez mane (ovisno volite li cmizdravog Antonya i njegove The Johnsons).