Kakav može biti album Deftonesa?

Nekako i nismo baš bili sigurni da će uopće i doći do novog albuma Deftonesa. Jel da? Nije bilo dovoljno da ljudi uđu u studio i nekako sve stave na taj smrdljivi disc, već je opet sve moralo biti depresivno i turbulentno, na rubu raspada benda. Carpenter i Moreno ne razgovaraju više od onog koliko moraju, a ostali valjda sve tužno promatraju i ne znaju što ih čeka. Ušli su u Morning View studio (isti onaj gdje je nastao istoimeni album Incubusa), i nekako je sve mirisalo da će album brzo biti gotov.

Ali, zašto bi sve bilo jednostavno?! Chino je u jednom trenutku sa svima bio na ‘pas mater’, demonstrativno otišao iz studija i primio se svog Team Sleep projekta… Jedan producent, drugi producent (nema Terry Datea, šteta), gore, dolje, ovako ili onako, album je ipak ovdje.

“Saturday Night Wrist” doživjet će istu sudbinu kao i svi novi albumi kultnih bendova, pa će teško dobiti neke vanzemaljske pohvale, ali možda je najbolje reći da je ovo skroz oke album napravljen od kombinacije zadnjeg neimenovanog albuma i definitivno odličnog “White Ponyja”.

Nema ovdje onog blesavog zvuka gitare kao na “Adrenaline”, nema žestine u stilu “My Own Summer”, ali ima onog osjećaja koji me prožimao kada sam prvi puta čuo “White Pony”, i onih poznatih Carpenterovih plovnih gitara.

Već odlična stvar koju su fanovi imali prilike čuti na prošlim turnejama “Beware” pokazuje onu melankoličnu stranu, snene Chinove vokale kao na “Digital Bath“, ali i najzliji rif na kraju pjesme ikada snimljen od ovog benda.

Žestinom su se obilježile “Rapture” i “Rats! Rats! Rats!“, kao najmetalnija njihova pjesma (nešto kao “Korea”), i na takvim stvarima Chino zvuči najslabije, jer je nekako jasno da se zadnje vrijeme iskristaliziralo da zvuče najbolje kada ne pokušavaju na silu biti (pre)žestoki.

Normalno da su se tu i tamo morali počastiti i onim napušenim sporim stvarima (ona s najglupljim nazivom, shvatit ćete), tu su i gostovanja Serj Tankiana iz SOAD na “Mein” koja nikada neće biti hvaljena kao “Passenger” s Maynardom, tu je i Annie Hardy na trip-hop kreveljenju “Pink Cellphone” (na nekim izdanjima postoji i ‘prljavija’ verzija pjesme), a najkonstantniji dijelovi albuma su one prave Deftones stvari.

Najbolje stvari albuma – “Xerces“, “Combat” i “Kimdracula” podsjećaju na one energične pjesme s kraja milenija i na njihove poznate fore i rifove (koji ovdje nisu ništa novo).

Ne mogu reći da su mi Deftonesi jako falili, jer se puno negativnog pričalo o njima kao grupi ljudi koji imaju nekakvu odgovornost prema fanovima. Ali bio sam jako znatiželjan prema njihovoj sposobnosti da uopće snime ikakav album. Sada kad je on ovdje, moram reći da mi je sve nekako čudno.

Da sada ne budem prorok, nemam pojma kakva je sada situacija. Možda si i dalje međusobno psuju majke, možda si pljuju u lice na probama, možda mrze što su se ikada upoznali, ali opet su snimili album kojim će zadovoljiti moju dušu. No, uz Deftonese sam odrastao, pa to nije ni čudno.

No, pokraj moje neobjektivne ocjene, možda je najbolji jedan mali zaključak: jednostavno ne vidim razlog zašto netko tko ima sve Deftonese, ne bi imao i ovo! Iako, to sam govorio i za prošli album, pa su me neki popljuvali.