Kad sve ode u krivom smjeru

    1804

    Mando Diao

    Aelita

    Datum izdanja: 02.05.2014.

    Izdavač: Vertigo Berlin

    Žanr: Indie Rock, Synthpop

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Black Saturday
    2. Rooftop
    3. Money
    4. Sweet Wet Dreams
    5. If I Don’t Have You
    6. Baby
    7. Lonely Driver
    8. Child
    9. Romeo
    10. Make You Mine

    Mando Diao su jedan od omiljenijih bendova u našim krajevima što se potvrdilo i njihovim gostovanjem u Zagrebu.

    Studijski ih dugo nije bilo, praktički možemo reći dugih pet godina koliko je prošlo od albuma “Give Me Fire!” gdje je hit “Dance With Somebody” razvalio sve pred sobom. Istina, između su objavljivali mnoge kompilacije, izdali album pod imenom Caligola, a čak je tu bio i album na švedskom jeziku “Infruset“. Ipak, ono pravo se čeka od albuma “Give Me Fire!”.

    Aelita” je sedmi album benda i na njemu se vidi da se žele malo odmaknuti od etikete indie rockera i približiti se pomodnim trendovima na sceni, ponajprije ’80-ima i synth popu. Generalno gledajući, ponegdje su uspjeli, a ponegdje podbacili, a ono što je gotovo sigurno, ovaj album nema hitčinu koja će se godinu dana neprestano vrtjeti po televizijama i radijima.Odmak od gitara i stavljanje sintetičkih zvukova u prvi plan dodatno daje do izražaja interpretaciju frontmenskog dvojca koji svojim romantičnim vokalima donekle spašavaju skladbe. Kad bi ovaj album bio izdan kao novi album Caligole, tad bismo mogli reći da se pokušalo dodatno maknuti od zvuka Mando Diaoa, ali ovako novonastala istraživanja teško možemo proglasiti nečim što će duže vremena biti vrijednog spomena.

    Istina, već i ranije je bend znao iskakati iz svojih tračnica i pružati neočekivane albume (“Never Seen the Light of Day” i već spomenuti “Infruset”), ali tad je to imalo puno više smisla nego danas jer “Aelita” zvuči tek kao nešto što pokušava pratiti trenutne trendove na sceni.

    Muziku podržava

    S novim albumom, Mando Diao danas najbliže zvuči kao da je ispao iz nekog soundtracka iz ’80-ih na kojeg se stavio raspon izvođača od Billy Idola do Kraftwerka. Ono što obilježava Mando Diao u cijeloj priči su već tradicinalno lijepo ubačene gudačke dionice, te naravno, vokali koje je teško promašiti tko ih pjeva.

    Najavni singl “Black Saturday” ujedno i otvara album. Kod njega se najviše osjeća djelomičan zamor materijala kod benda jer pjesma zvuči kao da Billy Idol pokušava pjevati “Dance With Somebody”. Tu su slične ideje, slični riffovi, slična interpretacija, ali izvedba je blijeda i dosadna.

    Već slijedeća “Rooftop” više spada u repertoar benda Caligola jer prvenstveno synthovi i gudači nose pjesme, dok vokalno sve vuče na soul. S “Money” dobivaju jednu od najprodornijih skladbi albuma, a “Sweet Wet Dreams” se izgubila između sanjivog folk rocka i čudnih producentskih zahvata. Kako odmičemo prema kraju, pjesme bivaju sve laganije i uspavljujuće.

    Opet bi mogli reći da bendovi prije ili kasnije u svojoj karijeri moraju napraviti album koji odiše ’80-ima, a očito tom pozivu nisu odoljeli niti Mando Diao. Maksimalno usporen album nam je donio niz ujednačenih skladbi koje ponajprije zvuče kao istraživanje nepoznatog terena s velikim strahom kako će to završiti.

    Tako smo dobili album kojeg slobodno možemo proglasiti najgorim albumom u karijeri benda jer ničim nisu pokazali da su i dalje vrući i seksi bend koji žari i pali više od deset godina po Europi. Očito su i sami sebi dosadili s “Dance With Somebody”, pa su htjeli napraviti nešto sasvim drugačije (iako su na albumu bezuspješno kopirali i svoj hit), a to drugačije će shvatiti samo rijetki, jer album ipak nema tu potrebnu kvalitetu.

    Muziku podržava