Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin (koliko god ti dosadno bilo)

Kažu da neki bendovi uspijevaju samo zato što ih netko progura ili poznaju nekoga u menadžerskoj ekipi ili izdavačkoj kući. Kažu i da postoje oni koji se za sve izbore posve sami i vrijednim putovanjima i svirkama.

Isto tako, kažu i da su Amerikanci We Came As Romans (ne, nisu iz Rima!) iz ove druge skupine.

No, što to točno vrijedi jednom metalcore bendu kojeg nakon njihovog trećeg albuma većina jednostavno mora opravdavati radi odlaska u melodičnije i popastične vode. Naravno, “Tracing Back Roots” i dalje je ispunjen tipičnim metalcore elementima, a za razliku od dosadašnjih vokali su se mahnito pretvorili u ‘clean’ pjevanje. Oni koji su ih čuli u živo kažu da je to napredak budući da su ih nazivali “studijskim lažovima” koji to ne mogu sprovesti u djelo na pozornici.

Bilo kako bilo, sve skupa je razlog što naslovna “Tracing Back Roots” djeluje kao da dubokom metalcore bendu na refrenu uskoči Jared Leto i zapjeva “wohooo whohooo“. Sve skupa malo se začini klavijaturama, jako isprocesuiranim gitarama koje daje pozadinske zvukiće i temama životnog poticaja davanja smisla u životu. Posebno ljigava “Fade Away” koja kaže da nas nikad neće iznevjeriti. Ni “Ghosts” nije puno dalje s riječima “I will scream til the breath is gone from my lungs“.

Na “I Survive” gostuje Aaron Gillespie iz The Almost (odnosno, ako vam je draže, bivši član Underoath) i tu se potvrđuje da bi ovo mogao biti jedan čisti pop-metalcore. Singl “Hope” i ostatak popratnog sadržaja dovoljan su pokazatelj da su We Came As Romans pokušali metalcoreu ubaciti neki novi element. Nešto što je već uspjelo jednom Enter Shikari.

Koncept šteka kad dođe na vidjelo da upravo na tipičnim metalcore dijelovima zvuče potentno, a tamo gdje pokušavaju biti originalni – nikako. Bend koji ni do sada nije zauzdao ostatak svijeta, ovakvim albumom sigurno nikoga neće natjerati da se predomisli. Čak štoviše! A da nisu tako patetične, ovakve pozitivnije riječi definitivno bi bile jedan plus.