Kad se rock ne shvaća (pre)ozbiljno…

Samo godinu dana nakon vrlo lošeg (da ne kažem katastrofalnog) albuma “Switzerland“, grupa Electric Six uradila je novi album vrlo dugačkog imena, “I Shall Exterminate Everything Around Me That Restricts Me from Being the Master” kojim se nadaju vratiti poljuljani status žestokih zajebanata.

Nakon prvijenca “Fire” iz 2003. bend mi je izgledao kao spaljena grupa ljudi koji su se spustili na Zemlju da bi zabavili sve ljude na najbolji način, beskompromisno, žestoko i ludo, u pozitivnom smislu.

Čak je i Jack White skužio zajebanciju pa je dodatno ukrasio pjesmu “Danger! High Voltage”, čime su Electric Six dobili na publicitetu. Možda je baš i radi toga krenulo sve nizbrdo jer su već sljedećim albumom “Senor Smoke” pokazali nešto mekši, ali nimalo nezanimljivi zvuk. Tada je došao na red već spomenuti “Switzerland“, kojim su izgubili sve kredite koje su stekli s prva dva albuma.

Electric Six je bend koji glazbu ne shvaća ozbiljno, već se zafrkava i ističe glavnu parolu rocka – ‘seks, drugs & rock’n’roll’. Svakim albumom nastoje uraditi nešto novo čime bi se mogla proširiti set-lista nekog dobrog partija, ali to, nažalost, čine s promjenjivim uspjehom. Možda je kriva i hiperprodukcija, pošto im je ovo već četvrti album u četiri godine.

Uigrana šestorka je doživjela male promjene, jer se John R. Dequindre odlučio povući iz benda radi svojih popratnih projekata, a zamijenio ga je Smorgasbord! iz Johnny Headband, čime nisu izgubili ništa na kreativnom ludilu, već su ga djelomice i vratili kao na početku karijere.

Uvodna “It’s Showtime!” pokazuje što možete očekivati na albumu, djelomičan povratak u formu i neprestani show tijekom cijelog albuma, a najupečatljiviji dio su zepelinski riffovi kakve je i Jack White koristio na posljednjem The White Stripes albumu. Sljedeća “Down at McDonnellzzz” podsjeća na Scissor Sister u nešto nabrijanijem tonu, ali s vrlo ‘uškropljenim’ vokalom i zaraznim klavijaturama.

“Dance Pattern” je neka prosječna dance rock pjesma kakvih ima sve više na glazbenoj sceni, dok se s “Rip It!” bend vraća na svoje početke, pošto pjesma ima otkačeni riff (slično kao u “My Sharona“), neurotično deranje i ludi tekst, sve osobine kojima su nas zaveli na prvijencu, pa očekujem i sličan videouradak za ovu skladbu u skorijoj budućnosti.

Iz naslova “Feed My Fuckin’ Habit” se da mnogo toga iščitati kakva je pjesma, s “Riding on the White Train” malo usporavaju album, koji se prenosi i na nekoliko sljedećih pjesama, dok se s “Kukuxumushu” vraćaju onome što najbolje znaju, čistoj ljubavnoj zajebanciji (“I’m not the revolution/I’m just your boyfriend/A fuck solution/Until the world ends“).

Najbolja i najžešća pjesma se nalazi pod imenom “I Don’t Like You“, a ako se trebate nabrijati prije prekida s curom, odvrnite ovu antiljubavnu poemu na maksimumu pa će vas zabaviti sa stihovima poput “Someone told me you were cool/But the more I think about it that someone must have been you“.

U “Lenny Kravitz” se sprdaju s dotičnim pjevačem, “Sexy Trash” zvuči kao studijski Eagles of Death Metal, dok završavaju ‘epski’ velikom “Dirty Looks“.

Elektronske podloge i klavijature često znaju biti krivo protumačene u raznim pjesmama, ali Electric Six ih je ovdje uspio ugurati na prava mjesta pa uz kombinaciju s žestokim gitarama daje nezadrživi spoj adrenalina i testosterona, miks koji vas jednostavno natjera da mrdnete guzicom i učinite nešto sa sobom.

Nakon vrlo razoračavajućeg albuma “Switzerland“, bend je djelomice sprao ljagu sa sebe, ali još uvijek to nije onaj isti bend s albuma “Fire”. Šašav odnos prema glazbi i ljubavi donosi niz odličnih skladbi upotpunjenih s nekoliko prosječnih pjesama, a sami podbačaji su smanjeni na minimum, što u prosjeku daje čisto solidan album.

Ocjena bi bila i pola zvjezdice više, ali im jednostavno ne mogu oprostiti “Switzerland“…